
Oduvijek se išlo trbuhom za kruhom. S ulaskom Hrvatske u EU za očekivati je bilo da će ljudi u još većem broju okušati svoju sreću i na europskom tržištu rada. No odavde se odlazi iz jada i očaja. Sustavno pljačkanje države i nesposobnost onih koji drže konce u rukama stvorili su na kraju od iseljavanja i radnih migracija političko i sociološko pitanje. Sa svih strana pršte priče mladih ljudi koji su otišli uvjereni da je irska trava zelenija od naše.
Čitate li njihove priče vidjet ćete da nije novac jedini motiv zbog kojeg su otišli. Spomenut će vam i kako tamo nema komplicirane birokracije, kako sve možete obaviti vrlo jednostavno, kako se radnika cijeni, kako poduzetnici ne plaćaju gomile besmislenih nameta i kako je hrana jeftinija nego u Hrvatskoj (a standard pritom višestruko veći).
Reći će vam i kako je istina da su cijene najma stanova visoke, ali pristat će i to plaćati prije nego toviti nezasitne banke u Hrvatskoj i otplaćivati ovdje stambene kredite s najvišim kamatama u Europi. Pristat će tamo i na poslove koje možda u životu nisu planirali raditi, ali radije će i tako nego da su ovdje kao radnici potrošna roba koju, bez ikakvih sankcija, za protuvrijednost minimalca od 2800 kuna gazi svaki primitivac koji je imao dovoljno novca da osnuje neku firmicu.
Pa tako dolazimo do jednog istinski tragičnog zaključka. Da, Hrvati odlaze zbog bolje zarade, ali i zato što se tamo osjećaju kao ljudi. Tuđa država čovječnija je prema njima od one u kojoj su se rodili. I to je razlog zašto im se više nije dalo plivati u ovoj našoj smrdljivoj močvari sebičnih interesa, korupcije i neljudskosti. Jer nema tih prirodnih ljepota i potencijala s kojima se kao država hvalimo, a da mogu isprati i izbrisati onu trulež iz naših mentaliteta, onaj sustav obrnutih vrijednosti koji nam se stvarao pred očima dok smo šutke na to pristajali.
I zato ćemo i dalje ispraćati u suzama svoju djecu na autobuse put Dublina ili Frankfurta. Sve dok ne očistimo smeće s naših prostora. I ne promijenimo svijest koju sad imamo.