Hrvati se iz Banje Luke i danas iseljavaju: “Ako sam ovo ja morao trpjeti, ne mora moje dijete”

Kapelica u našem naselju je uništena pa smo podigli drugu u dvorištu obiteljske kuće. Trebalo je to biti privremeno rješenje, ali eto, ona je tu već 20 godina – pokazuje nam Banjolučanin Josip Ribić malu bogomolju koja na neki način oslikava sudbinu Hrvata katolika ovog kraja. Od prijeratnih 30 tisuća, danas je u glavnom gradu Republike Srpske ostalo jedva dvije tisuće Hrvata, većinom starije dobi, piše Večernji list BiH.

Zna se “tko je tko” Povratak se, nažalost, nije dogodio, a najviše ih je protjerano 1995., nakon operacije Bljesak, u znak odmazde srpskih snaga za gubitke pretrpljene u zapadnoj Slavoniji. Ljudi su vidjeli da tu više nemaju što tražiti. Svima je dobro poznat egzodus Hrvata banjolučkog kraja koji se odvijao preko Davora u kolovozu 1995., kada su ljudi u čamcima prelazili na lijevu obalu Save. Iako su međunacionalni incidenti rijetki, zna se “tko je tko”. Živi se teško, kao i u svim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je neki narod u manjini.

I dalje su prisutne nevidljive barijere. – U mom je naselju nekada bilo mirnije, s manje ljudi, ali opet nekako veselije. Ljudi su se međusobno više voljeli, poštivali, svi smo bili skupa. Danas je sve drugačije. Osim nas koji smo ostali u četiri-pet kuća, sve drugo su izbjeglice – kaže Ivanka Lukenić (70) iz banjalučkog prigradskog naselja Novakovići, u kojem su prije rata većinski živjeli Hrvati. Što se tiče ekonomskih mogućnosti, Hrvati u Banjoj Luci dijele sudbinu drugih nacija. Oni koji su umirovljenici imaju jednake mirovine. Te mirovine su male, ali nitko nije izdvojio Hrvate pa samo njima nešto smanjio.

Ponekad se dogodi da neki Hrvat starije životne dobi obnovi svoju kuću i vrati se, ali obično to čini sam ili sa svojom suprugom. Potomci se ne vraćaju. U svemu tome prepušteni su sami sebi, nitko im ne pomaže. Povratnika je općenito toliko malo da ih se može svesti na razinu statističke greške. Štoviše, ljudi se s tog područja i danas iseljavaju. I to ne samo Hrvati. Tko god ima neku priliku, odlazi. Za razliku od ratnog i poslijeratnog razdoblja, danas se odlazi iz drugih motiva. Plaće su ovdje male u usporedbi s onima u Hrvatskoj, a pogotovo u Njemačkoj. Mladi ljudi idu trbuhom za kruhom. Malobrojna hrvatska djeca u banjalučkim školama nesmetano pohađaju katolički vjeronauk, ali mladih obitelji s djecom na misama gotovo da i nema. Crkve su većinom obnovljene, što to ne znači da sve teče po planu. – Stalno smo po nekim sudovima vezano uz zemlju, uz put, gdje oni uzimaju, kažu da je to njihovo.

Onda se moraš tužiti pa dokazivati vlasništvo. Borimo se za ono za što smatramo da je naše – kaže fra Domagoj Šimić, gvardijan samostana na Petrićevcu. Ozbiljnijih međunacionalnih incidenata u Banjoj Luci zadnjih desetak godina nema. Dogodi se da netko nekome nešto dobaci kada popije, ali većinom sve završi na tome. Svakodnevni život ide dalje. Međutim, onaj tko je manjina ne može reći da je jednak većini. Nije svima isto. Ne samo u Banjoj Luci, nego i drugdje BiH. U glavama ljudi stvorilo se razmišljanje: To je moj teritorij. Ti si tu, volio bih da te nema, ali toleriram te, ili kako bi u Bosni rekli – “duram te”. Kada ga ljudi iz Hrvatske pitaju kako tamo uopće žive i u čemu vide motiv svog ostanka, ekonom Banjolučke biskupije mons. Ivica Božinović izgovori misao kardinala Ratzingera.

– Kada su ga na jednom mjestu pitali plaši li se kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere događanja, Ratzinger je rekao da crkva Božja ne živi od statistika, nego od duha Božjeg. Dakle, ako bismo mi ovdje živjeli od statistika, onda doista gotovo da ne bismo imali što tražiti u Banjoj Luci. Međutim, mi ovdje ne živimo od statistika. Imamo neki viši motiv – kaže Božinović. Što se tiče zapošljavanja, najviše su stradali oni koji su završili rat s četrdesetak godina pa ih nitko više nije htio zaposliti. Mladi uglavnom nađu nekakav posao, ne može se reći da po tom pitanju vlada nekakva diskriminacija. Ovdje diskriminacija ne bira naciju, stvari funkcioniraju na način – partijska knjižica pa posao! Stranačka pripadnost važnija je od nacionalne, premda i ona zna biti prepreka za dobivanje posla.

Međutim, postoje i situacije gdje su Hrvatima zbog nacionalnih kvota otvorena radna mjesta u državnoj službi, ali ih nema tko popuniti. U Bosni se, naime, sve radi po nacionalnom ključu, pa u Banjoj Luci nedostaje Hrvata da se prijave po tom ključu. Radi se, primjerice, o poslovima u Upravi za indirektno oporezivanje, Sipi, Osi, vladi, općini… Onda se ljudi drugih nacionalnosti izjašnjavaju kao Hrvati pa popunjavaju ta mjesta. Zapošljavanje po ključu Ljudima je dio života ukraden. Što ratom, što poslijeratnom situacijom. U glavama mnogih rat kao da nije ni završio. Priče su im iste, teme su im iste. – Osim tog ekonomskog momenta, koji nije nebitan, ne možemo mi sebe gledati kao izdvojeni otok. Ljudi su u cijeloj BiH umorni od ovoga što im se događa. Prošlo je toliko godina od rata, a mi se stalno vrtimo oko istih tema. Ljudi kažu – ako sam ovo ja morao trpjeti, ne mora moje dijete. Ne samo u smislu progona, nego u smislu neizvjesnosti – dodaje Božinović.

U Banjoj Luci i danas posluju mnoge hrvatske tvrtke, od Ine i Konzuma do Leda i Borova. Kune u trgovinama uglavnom ne primaju, ali mogu se zamijeniti, dok su u mjestima uz granicu s Hrvatskom one gotovo ravnopravne s konvertibilnim markama. U Banjoj Luci je nekoliko hrvatskih organizacija i udruga oko kojih se okuplja hrvatsko stanovništvo – HKD Napredak, koji slavi 120. obljetnicu, zatim stara hrvatska udruga koja pomaže mladim Hrvatima u školovanju Hrvatski radiša, Hrvatsko pjevačko društvo Nada.

 

Dopredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Josip Jerković, koji već osam godina živi u Banjoj Luci, objašnjava da su Hrvati u Banjoj Luci jednim dijelom sami odredili svoju sudbinu odmah po završetku rata 1995. godine, kada je počela razmjena kuća. Velik broj njih zamijenio je svoje nekretnine sa Srbima iz Petrinje, Gline, Siska i drugih mjesta. – Hrvati koji su ostali u Banjoj Luci počesto dijele sudbinu svih drugih. Činjenica je da su oni obrazovani i intelektualci većinom otišli u Hrvatsku i inozemstvo, dok ove druge pokušavamo zaposliti u državnim institucijama, što je u Republici Srpskoj vrlo teško – kaže Jerković.

On dodaje kako održiv povratak odavno zvuči kao fraza, ali on zapravo govori o tome kako ostati i opstati na prostoru na koji si se vratio. – To je ključ svega jer, ako čovjek nema izvora financiranja, ako nema osiguran prihod kojim će platiti režije i kupiti hranu, onda tu nema opstanka. Činjenica je da se u Banju Luku i općenito u RS vraćaju ljudi koji imaju sigurne mirovine zarađene u Švicarskoj, Njemačkoj ili Hrvatskoj – istaknuo je Jerković.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.ba/vijesti/hrvati-se-iz-banje-luke-i-danas-iseljavaju-ako-sam-ovo-ja-morao-trpjeti-ne-mora-moje-dijete-1596564 – www.vecernji.ba

www.vecernji.ba