Martina Ćurić je mlada Livanjka, studentica 5. godine Geologije na PMF-u u Zagrebu. Ovakve mlade nade Hrvatskih zvona s radošću predstavljamo i s velikim zadovoljstvom s njima razgovaramo.
1. Martina, ti si jedna iznimno zanimljiva mlada dama koja je, osim u Hrvatskim zvonima, angažirana u još nekim udrugama i organizacijama. O čemu se radi?
Fakultetske obveze i one u Hrvatskim zvonima su mi prioritet. Slobodno vrijeme koje mi preostane nastojim provoditi jednako kvalitetno pa tako volontiram u Studentskom katoličkom centru Palma, poznatijem kao SKAC. Riječ je o udruzi koja fokus stavlja na mlade ljude, a k tomu još i vjernike te ih potiče na društveni angažman. Popis programa i projekata koji se ondje pripremaju i izvode zahtijevao bi poseban intervju, ali bih svakako istaknula ljetne kampove. Koliko im znače Hrvati u BiH najbolje pokazuje činjenica da su ovo ljeto organizirali kamp za mlade na Kupresu i volonterski kamp za djecu u Livnu. Osim u SKACU, jedno vrijeme sam aktivno sudjelovala u radu Zagrebačkog kluba livanjskih studenata (ZKLS).
2. Jedna si od onih koji su organizirali prosvjed „Hrvatski studenti protiv nepravde“ u Zagrebu kojem je povod bila smrt generala Slobodana Praljka. Cijela ta priča te i dovela u Zvona. Zanima me kao si se osjećala tog 29. studenog, jesi li zadovoljna time kako je prosvjed protekao i zašto baš Hrvatska zvona?
Osim što mi je, kao i mnogima, 29. studeni bio prožet osjećajima bunila, beznađa i gorčine, usuđujem se reći da je taj dan bio okidač za korjenite promjene u vlastitom razmišljanju i djelovanju. Počela sam shvaćati da averzija mladih ljudi prema političkom ili općenito društvenom djelovanju vodi u propast i izumiranje naroda, jer uskoro neće bit onih koji će naslijediti ideale.
S tom spoznajom, nije mi preostalo ništa drugo, nego početi od sebe. Tako nekako se i dogodila priča s prosvjedom, a na koncu i Zvonima.
Sam prosvjed je upravo pokazatelj onoga što mlade snage prožete dubokom vjerom i čistim uvjerenjima, uz karakterističnu, ali optimalnu dozu hrabrosti, da ne kažem ludosti, mogu učiniti.
Zašto baš Zvona? Generalno, nisam osoba koja bi se bez analize i duljeg razmišljanja upustila i u puno neozbiljnije pothvate, nego što je ovaj naš, ali unatoč tomu, jedan sastanak s časnim, ali zbog časti i odanosti progonjenim ljudima, učinili su da svim srcem budem tu gdje jesam. Neki od njih su Marko Tokić, Mijo Jelić, Zdenko Jurić, Marko Radoš, Dario Kordić…
Osobe su to čija žrtva i djela govore umjesto njih. Riječi su suvišne.
3. Što je ono što te najviše zabrinjava kada govorimo o tvom rodnom Livnu i o Hercegbosanskoj županiji, ali i kada govorimo o položaju hrvatskog naroda u BiH?
Nedavno sam čitala Sokratov opis demokracije i pronašla rečenicu koja idealno opisuje položaj Hrvata u BiH pa tako i situaciju u mojoj, Hercegbosanskoj županiji, a ujedno i ono što me najviše zabrinjava.
Glasi ovako: „A kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.“
Ako uništavanje perspektivnog kadra zabranom zapošljavanja bez članske iskaznice nije tiranija, onda ne znam što je.
Da je još i gore od Sokratovih predviđanja, najbolje pokazuje to da se kod nas „demokracija“ uvodi krađom i malverzacijama.
4. Jedno od najčešćih pitanja koja se postavljaju zagrebačkim studentima, koji dolaze s ovih prostora je: Planiraš li se vratiti kući?“ Budući da si već pri kraju studija, kakav je tvoj stav po tom pitanju? Je li to odluka koja je tek pred tobom ili već znaš što ćeš i kako ćeš?
Da ste mi isto pitanje postavili prije koju godinu, rekla bih da svoju budućnost vidim u Zagrebu, a jednom možda i negdje dalje. Sada tek osjećam obvezu i odgovornost koji podrazumijevaju povratak. Nisam sigurna koliko je razborito, ali da, planiram se vratiti kući u bliskoj budućnosti.
5. Naši studenti u Zagrebu su poprilično aktivni, evo i kroz, ranije spomenuti, Zagrebački klub livanjskih studenata (ZKLS), kroz Zavičajni klub hercegovačkih studenata u Zagrebu (ZKHS) i mnoge druge. Da hoćete i možete, pokazao je i prosvjed u Zagrebu o kojem smo već govorili. Jesi li ti zadovoljna ili vjeruješ da možete više i bolje?
Vjerujem da možemo bolje, ali moramo ustrajnije htjeti pa ćemo i više moći. Mi mladi, izloženi smo utjecaju svega i svačega i često nas to neprimjetno određuje i formira. Od onoga što čitamo, gledamo, slušamo, do onoga što činimo, odnosno ne činimo. Naše je da biramo kada se prepustiti struji, a kada plivati uzvodno. Ovo drugo nikada nije bilo lako.
Kao studentica, u stalnom sam kontaktu s mladima. Plaši me to što sve češće uočavam tzv. efekt promatrača. Ne mislimo da bismo mi trebali nešto poduzeti jer će već netko drugi spasiti stvar. A neće.
Nažalost, generacija smo koja traži ugodu, a ne poznaje žrtvu. Preciznije, često ne nalazi nešto vrijedno žrtve.
Okupit ćemo se na koncertima, skupovima, mahnuti koji put zastavom, zapjevati i uživati u naletu domoljubnog zanosa i nerijetko na tome stati. Ako nas odlasci na navedena događanja ne potiču na rad, onda ne ispunjavaju svoju svrhu.
Istina je i da nam nedostaje konstruktivne kritike. Tako se često može čuti da ništa ne valja i kako se ništa neće promijeniti, ali će se rijetko kada čuti prijedlog ili ideja koji idu u smjeru da nešto unaprijede.
Kako ima pojedinaca koji se usude biti vođe i stati na prvu crtu, ali i onih koji će ih slijediti, najbolje pokazuje već spomenuti prosvjed.
U takve mlade vjerujem i nadam se, možda naivno, da naše vrijeme tek dolazi. Čimbenik koji nas koči u tome je trenutna politika koja se provodi nad Hrvatima u BiH, ali i politika hrvatskih predstavnika nad Hrvatima koja se ne provodi po obećanom obrascu, što je čak i bolnije od ovog prvog.
Čvrsto vjerujem da će i njima uskoro odzvoniti.
6. Što bi htjela postići kroz angažman u Hrvatskim zvonima i što zapravo očekuješ od ove udruge?
Ako je narod godinama izložen sustavnom tlačenju i izvrtanju ustavnih prava i sporazuma, a to ne izazove reakciju nego inerciju, dođe mi da se zapitam što je s tim narodom. Nameće se logična pretpostavka da taj narod nema nekog tko bi ga poveo u borbu za opstanak.
Ono što očekujem od udruge Hrvatska zvona je da bude, upravo to – naša.
Da zvoni u ime naroda, da se zalaže za njega, da očuva tradiciju, vjeru, pripadnost, zajedništvo, da bude čvrst bedem ovim ostacima ostataka, jer mi se čini prikladno tako nazvati ono što je od hrvatskog naroda u BiH preostalo.
Svako buđenje svijesti kod samo jednog mladog čovjeka predstavlja korak naprijed za sav hrvatski narod. Tako nekako i vidim svoj angažman u Zvonima, prožet interakcijom i aktivizmom među vršnjacima.
Papa Franjo je rekao da su stari sanjari i mladi proroci put spasenja za naše iskorijenjeno društvo.
Podsjetio me time na Zvona, jer osim što se borimo za narod kojeg iskorjenjuju, mi ujedinjujemo različite generacije oko zajedničke vizije.
Upravo zato Hrvatska zvona imaju budućnost!
Hrvatska zvona – Relax