INTERVJU Ivana Ninčević Lesandrić: Bila sam i konobar i direktor, a kod nas bi svi odmah šefovali

Foto: Luka Šangulin/Index

DONEDAVNO nije imala nijedan crni sako. Ne želi drobiti o ustašama i partizanima. Ne razumije kako političari dan nakon izbora zaborave sve što su obećali u kampanji. Ne treba dugo da shvatite da Ivana Ninčević Lesandrić nije tipična političarka.

Svjesna je tog i sama i zato nam je vrlo brzo otkrila da se ne vidi dugoročno u politici. Ne voli puno planirati, ali odradit će sve što je zacrtala i vraća se u privatni sektor. Već ima nekoliko ideja čime će se baviti. Hoće li propasti? Nije joj važno. “Pa i Bill Gates je najprije propao”, kaže uz smijeh.

Je li joj žao što je ušla u politiku i što nije postala gradonačelnica, smeta li joj što se najviše piše o njenim odjevnim kombinacijama, pitanja su koja smo joj postavili. No, očekivano, najrazgovorljivija je bila kad smo pričali o poduzetništvu.

Krenimo s ozbiljnijim pitanjima. Vaša jača strana je poduzetništvo, u saboru ste malo više od godinu dana. Vidite li ikakve pomake u tom periodu?

Ne vidim nikakve pomake u odnosu političara prema poduzetnicima, pogotovo mikro i malim poduzetnicima i obrtima, ali trudim se što više inicijativa i prijedloga izmjena zakona uputiti u saborsku proceduru da napokon počnemo o tome pričati. Dosad smo imali nekoliko tema, no recimo kad dođe izvješće Agencije za malo gospodarstvo na snimkama možete vidjeti da u sabornici sjedimo dva zastupnika i ja. Svi prije izbora pričaju o poduzetništvu i gospodarstvu, a kad prođu izbori, nikog nema u sabornici. Nije valjda da mislimo da ćemo sve nezaposlene zaposliti u državnoj službi? Njih jedino može zaposliti privatni sektor, a to se ne može dogoditi tako da ih na to natjeramo. Zakonima možemo stvoriti uvjete da se razvija i zapošljava.

Kad ja čujem u kampanjama da ćemo zaposliti 200-300 tisuća ljudi – kako? S obzirom na to da sam i sama poduzetnik i to onaj koji je krenuo od nule, znam da postoje brojni zakoni koje te koče da se razvijaš, i to sve treba mijenjati. Ako se razvijaš, ne možeš sam raditi, moraš zapošljavati ljude – i eto jednog od načina smanjenja nezaposlenosti – razvijajmo mikro i malo poduzetništvo. HZZ ima razne mjere aktivne politike zapošljavanja, ali i te mjere bi trebale pratiti trendove na tržištu. Ne može se dogoditi da mi uopće nemamo kadar za nešto što je u Europi najtraženiji posao. Tu posebno mislim na IT sektor koji je našim institucijama apstrakcija.

Ima li, za razliku od sabora, vlada sluha prema poduzetnicima?

Zasad nisam to vidjela. Ministrica Dalić je popisala 547 neporeznih nameta i na tome je stalo. Kakve planove imaju, ne znam. Sve dosad su bile sitnice. Treba nam slobodno tržište i da jedinice lokalne samouprave omoguće poduzetnicima da se razvijaju. Poduzetnicima ne treba pomagati, samo nam omogućite uvjete za koje vas plaćamo.

Gdje se može uštedjeti u proračunu?

Smatram da je svaka osoba koja svoju plaću ne zaradi uhljeb i manje bi smetala da uopće ne dolazi na radno mjesto. Poduzetnik mora uzeti sedam dana godišnjeg da bi nabavio tri papira. Takva osoba nam ne treba. Nema pet stvari na kojima se može uštedjeti, mogu vam donijeti proračun koji sam radila i objasniti u svakoj stavci što se može promijeniti.

Jeste li više političarka ili poduzetnica?

Otkad sam u politici više nisam poduzetnica jer mi to zakon ne dozvoljava, ali u duši definitivno. Još uopće ne mogu shvatiti logiku političara jer mi nije jasno kako netko može nešto obećati pa tri dana nakon izbora zaboraviti na to. Želim, s obzirom na to da dolazim iz tog sektora i znam što sve treba mijenjati, kroz set inicijativa i izmjena zakona na kojima sam radila šest mjeseci i koje ću uputiti u saborsku proceduru, raditi na uklanjanju prepreka poduzetnicima. Nakon toga odlazim doma, u poduzetništvo. Ne namjeravam živjeti od politike, ne vidim se u tome dugoročno.

Je li vam žao što ste ušli u politiku?

Ovo je dobro pitanje. Žao mi je što vidim koliko je sve loše i koliko malo volje fali da profunkcionira, ali mi je drago što sam tu i mogu pokušati sve te inicijative staviti u proceduru i utjecati da prođu. To je jedini razlog zašto sam tu, ne mislim da sam netko tko će graditi političku karijeru.

Na što se najviše žale studenti i poduzetnici koje primate u svom zastupničkom uredu?

Najčešće primjedbe studenata su da kao oni mogu biti vlasnici tvrtke, ali ne i direktori što im je ogroman problem. Prvenstveno tu mislim na studente FER-a i FESB-a koji nemaju opciju biti izvanredni student, a kao redovni ne mogu biti direktori, što je totalni kupus koji imamo samo u Hrvatskoj. Zamislite apsurda, Hrvatska mi plaća studij, ja želim biti direktor i sudjelovati u tom plaćanju studija, a ne mogu. Što se tiče mladih poduzetnika oni najčešće dolaze po informacije vezano uz postojeće natječaje ili one koji su tek izašli pa im treba ispuniti aplikacije za EU fondove jer su sve te procedure jednom poduzetniku totalno neshvatljive i nemaju vremena za to. To je toliko zakomplicirano, što dokazuje i “velika” brojka povučenih sredstava iz EU fondova.

Studirali ste u Americi, koliko vam iskustva odande pomažu?

Puno. Upisala sam američki faks u Dubrovniku, ali sam imala opciju ići van, što mi je bio cilj. Amerikanci te kao ekonomista nauče totalno drugačijem razmišljanju. Cijeli sam život putovala i onda mi je jednog dana puknuo film: “Što ću ja svake dvije godine mijenjati državu jer imam nesposobnu vladu”. Vratit ću se doma i otvoriti svoju firmu. Amerikanci te uče da pogledaš tržište i kad uočiš priliku, samo je zgrabi, nemoj analizirati. Ne sjećam se da sam na faksu ikad sjela i učila nešto, mi smo sve imali kroz praksu. Stalno su nam dovodili uspješne ljude koji su s nama pričali, radili i bili nam partneri na nekim projektima. Kad dođete tamo živjeti i onda se vratite u svoju državu, doživite civilizacijski, kulturni i poslovni šok. Kod njih nema “ne mogu” ili neću. Kod nas se ljudi previše boje da će propasti.

Je li razlog za to obrazovni sustav koji kod nas ne potiče ljude?

Sigurno. Po meni bi već u vrtiću djecu trebali učiti poduzetništvu da nauče cijeniti kad svojim radom zarade nešto. Trebalo bi učiti ljude kako da sami nađu posao, rade i zarade.

Vi ste, kako ste rekli, zgrabili priliku i osnovali Poduzetnički centar Solin koji je nudio usluge koje bi trebale nuditi državne institucije koje se financiraju iz proračuna. Kako ste se vi financirali?

Kad sam se vratila doma, imala sam u nasljedstvu zemlju od bake u centru grada, i pomislila sam da bih mogla tu napraviti starački dom. Prije toga bila sam izvršna direktorica hotela, zapravo je sve isto osim tog medicinskog dijela koji ja ne mogu raditi po zakonu. Tu sam izgubila godinu i pol dana, potrošila ušteđevinu da bi me oni šetali od vrata do vrata jer nisu znali što meni treba. Kad sam došla do financiranja, ispalo je da ne trebam dati tu zemlju i dići kredit, nego dati sve što moji preci imaju, a onda će se možda razmisliti hoću li dobiti kredit. Kad sam došla na pitanje EU sredstava, u čudu su me gledali. Tad sam zaključila da sam mlada, ne smatram se glupom, završila sam fakultet, radila kao direktor hotela, pa kako to da mi treba godinu i pol dana da dobijem informacije. Što je s ljudima koji imaju djecu i obitelj? Shvatila sam da postoji potreba za organizacijom koja će sve to nuditi na jednom mjestu i to sam napravila. Otvorila sam Poduzetnički centar kao poduzetničku potpornu instituciju koja će nuditi usluge pisanja projekata i pomoći besplatno poduzetnicima.

Nisam mogla raditi potpuno besplatno i shvatila sam da su u državnim agencijama i inkubatorima stranački uhljebljenici koji ne znaju raditi taj posao i treba im netko napisati projekte. Prvo sam radila besplatno dok nisam sama skužila cake koje ne pišu u uvjetima natječaja. Nakon toga sam otvorila svoju tvrtku i počela naplaćivati svoje usluge i radila sam sa svim strankama, a naravno, koristila sam i financiranje iz fondova – jer to i je moj posao.

Index.hr