Ispovijest logoraša sa najdužim stažom u BiH: Učitelja iz Kupresa mučili u tri zemlje

Prijeratni učitelj u Kupresu Sulejman Pilić (70) u zatočeništvu je tijekom rata u Bosni i Hercegovini boravio najduže.

kupres

Logoraš s najdužim stažom, kako odobrava da ga se povremeno naziva, najviše vremena je u logorima bio zatvoren od svih zatočenika još od Drugog svjetskog rata, a zatvaran je i mučen na prostoru BiH, Srbije i Crne Gore. S početkom rata u BiH, u travnju 1992. godine, počele su njegove torture, zarobljavanje, privođenje, ispitivanje … Sve to je trajalo do siječnja 1996. godine.

U razgovoru s novinarom Anadolu Agency (AA), Pilić je podsjetio da je još 2010. godine tužio državu Crnu Goru. Tužbe je najavio i protiv Srbije te bh. entiteta Republika Srpska. Iz Atlante u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), gdje s obitelji boravi još od prvih poslijeratnih godina, vratio se, kako je kazao, prvenstveno ispričati priču o najtežem razdoblju svog života.

“Ja sam ovdje u Bosni i Hercegovini prvenstveno reći istinu o sebi, iako ni prije nisam ništa tajio, ali sam bio spriječen zbog zdravstvenih razloga”, kaže Sulejman podsjećajući da mu je operativnim zahvatom tretirano jedno plućno krilo, drugo je odstranjeno, kao i jedan bubreg. Operaciju je imao i u predjelu glave. Ukratko, tako nabraja one najveće fizičke posljedice boravka u logorima, a svakodnevno uzima po nekoliko pilula.

Sve je počelo 1992. godine.

“Bio sam u tim logorima oko četiri godine. Počeo sam 10. travnja 1992, a trajalo je do 26. siječnja 1996. godine. Cijelo to vrijeme sam provodio u gotovo cijeloj toj bivšoj Jugoslaviji. Počeo sam od Bosne, pa u Srbiju, onda iz Srbije u Crnu Goru, pa ponovno u Srbiju, pa onda u Republiku neki kažu ‘srpski’ ja kažem ‘mrsku’, jer ona mi je najviše nanijela bola i tuge, i danas to osjećam . Ne da mrzim, znam da ima divnih ljudi Srba, imam ja i danas prijatelje koji su u toj RS, koji znaju tko sam bio, što sam bio i za koje sam ubijeđen da me i dan-danas cijene kao Lemu, nogometaša, čovjeka, nastavnika razredne nastave, jer sam mnogima učio i djecu “, rekao je Pilić i dodao kako ima gore mišljenje o svima onima koji su činili zločine.

Najduže je boravio u zatvoru Tunjice u Banjoj Luci, oko tri i pol godine. Kako kaže, to je nekada bio zatvor, a tijekom rata možda i najveći logor u BiH.

Svjestan je 70-godišnji Pilić da ratovi donose razaranja, progone i stradanja. Međutim, tadašnja Jugoslavija, a posebno BiH u njoj, bila je poznata po suživotu, “miješanim” brakovima, kako se u najkraćem nazivaju bračne zajednice supružnika različitih nacionalnosti. Takav je i brak Sulejmana Pilića, čija je supruga Zorka Srpkinja porijeklom iz Novog Sada.

Tako je 10. travnja s grupom Srba i Bošnjaka krenuo s Kupresa prema Bugojnu. Iako rat nije službeno ni bio počeo, dešavali su se, veli Pilić, upadi Srba iz Hrvatske. Napetosti su bile ogromne, punktove su imali svi koji su imali oružje, bilo Srbi, Hrvati ili Bošnjaci.

Pilić je s grupom, koju su činili muškarci i žene različitih nacionalnosti, zaustavljen već na izlazu iz Kupresa. Zadržani su nekoj prostoriji, odakle su odvedeni muškarci Srbi. Nešto kasnije su se čuli pucnji. Ostatak grupe je bio slobodan krenuti dalje. Došli su do Bugojna, odatle put Sarajeva. Pilić je uspio u namjeri da se sa sarajevskog aerodroma prebaci do Srbije, jer su ga u Novom Sadu čekali supruga i djeca.

Međutim, već u Beogradu, prisjeća se, prepoznao ga je jedan Kuprešak, a potom ga je zaustavio i jedan časnik. Tu je ponovo lišen slobode, pa pušten da otputuje u Novi Sad. Nakon toga odlazi u Ulcinj, prijavio se u tamošnji Crveni križ, planirajući odatle otputovati izvan granica tadašnje Jugoslavije. Međutim, nakon nekoliko dana lišen je slobode.

Tu su počele torture, prisjeća se Pilić. Udaran je metalnom šipkom, nazivan “ustašom” i pozivan da prizna da je poslan u Crnu Goru da animira Bošnjake da se uključe u rat. To je, kako kaže Pilić, bila potpuna besmislica. Pitali su ga i za Srbe stradale u Kupresu. Nije imao informacija, pa je doživljavao sve veće i veće torture. Optuživan je da je znao, a krio podatke o stradalim Srbima na Kupresu i hrvatskim vojnicima koji su ih odveli.

Dešavanja kao u filmu

Podsjećajući da je iz Ulcinja prebačen u Bar, potom vlakom iz kojeg su ljudi, muslimani, izvođeni i ubijani, prebačen u Beograd, Sulejman Pilić je kazao kako bi film o svemu što mu se izdešavalo tih devedesetih godina bio izuzetno zanimljiv publici diljem svijeta.

“Ne zbog mene, nego zbog svih tih nesretnih Bosanaca, Bošnjaka, zbog svih ljudi koji su prošli torture. Da svijet vidi što se događalo u logorima. Jedan dan logora je tragičan i tužan. Samo jedan dan. Zamislite onda četiri godine. Jer, onaj tko je proveo jedan dan u logoru, svake je sekunde očekivao kad će ga izvesti i ubiti “, kazao je Pilić.

Uspoređujući dešavanja devedesetih godina sa svirepim zločinima tijekom Drugog svjetskog rata, Pilić je rekao kako ni nacisti u Drugom svjetskom ratu “nisu radili ni približno sve ono što je rađeno njemu u logorima, a za što i ne postoje riječi da bi se moglo ispričati i opisati “.

U Beogradu je ponovno zatvoren, ispitivan i mučen nekoliko dana. Potom su mu jednog jutra vezane ruke i stavljen povez preko očiju. U prtljažniku automobila je dovezen do heliodroma, ali ga je smrt na tom putu još jednom poštedjela. Automobil se zaustavio i Pilić je čuo, kako kaže, da najvjerojatnije vozač pita nekoga kraj puta za put do heliodroma i objašnjava mu razlog. Na to ovaj nudi da “riješi” to što voze u prtljažniku. Ovaj, pozivajući se na naređenje “odozgo” to odbija, pa Pilić završava u helikopteru koji ga dovodi u policijsku postaju na Palama kod Sarajeva.

“Stajao sam 24 sata, svaki dan. Zaspao bih navečer kada bi me to stojeći, batine i sve to smorilo. Zaspao bih tako u tom stavu. Onda bih se probudio i nastavio dalje. Kada zlotvori uđu, prvo su na mene išli, prvo su mene udarali i radili još mnogo šta što ne mogu ni izgovoriti “, kazao je Pilić prisjećajući se tortura kroz koje je prolazio za vrijeme boravka u logoru na Palama.

Razdoblje nakon boravka na Palama, koji je prema procjeni Pilića trajao i više mjeseci, je poput “rupe” u njegovom pamćenju.

“Sjećam se da su mi dali neku injekciju tu negdje oko Pala nakon što su htjeli za neku svoju televiziju iscenirati moje puštanje na slobodu. Poslije toga se ne sjećam jednog razdoblja ništa. Braća su u međuvremenu tragala za mnom i oni su bili saznali da sam u tom logoru na Tunjicama. Nekada je to bio zatvor, a tijekom rata ponajveći logor u BiH. Tu se sjećam vaganja. Imao sam 40 kilograma. Bio sam prije rata sportski tip i nikada nisam imao ispod 70 kilograma. Tada su, na tim Tunjicama me i upisali kao logoraša, ali ovaj period prije, to što sam prošao preko Srbije, Crne Gore, Pala, to nije bilo upisano, ali je sada to sve evidentirano u Savezu logoraša u BiH “, kazao je Pilić pokazujući uvjerenje u kojem datumi pokazuju četverogodišnji period zatočeništva.

Slijedila je borba za život na Tunjicama, kako boravak dulji od tri godine u tom banjalučkom logoru opisuje čovjek s najviše dana provedenih u logorima. Tu su logoraše često tukli i velikim policijskim ključevima za zatvorske ćelije.

Kontrast slobode i smrti

Sulejman Pilić je u logoru u Tunjicama boravio do 26. januara 1996. godine, iako je rat u Bosni i Hercegovini bio završen u jesen 1995. godine.

Izlazak iz logora i nastavak tog siječanjskog dana bio je za njega svojevrsni kontrast pakla i raja, prijelaz između slobode i smrti.

“Svi su otišli, u logoru sam ostao sam. Došao je čuvar i rekao da me zove upravitelj. Otišao sam kod njega, a on je rekao da mi čestita. Pitao sam, na čemu? Rekao je da mi čestita izlazak i ponudio cigaretu. Tek tako, nakon toliko … Izašao sam i sjeo u neki autobus koji je vozio civile prema Sanskom Mostu. Tu su me dočekali i odveli u hotel. Zamislite, ujutro sam bio vezan u logoru. Već sljedeće večer, nakon oko četiri godine ušao sam u hotelsku sobu. Okupao se i spavao u krevetu. Nakon toliko … Ujutro sam doručkovao u hotelu, popio kavu i razgovarao s ljudima koji su tu bili “, prisjetio se Pilić izlaska iz logora.

Sulejman Pilić je najavio da će nakon presude otići u zatvorsku posjetu haškom optuženiku Ratku Mladiću. Napominje i da države regije ne mogu tek tako sada da se distanciraju od dešavanja u BiH devedesetih godina.

Sada se preko sudjelovanja Crne Gore u ratu u BiH prelazi kao da ništa nije bilo, smatra Pilić, i dodaje da će tužbu i protiv te zemlje, u slučaju negativnog rezultata pred crnogorskim pravosuđem, prenijeti u Strasbourg, na najviše europske sudske instance.

Najteži momenti

Četverogodišnje zatočeništvo Pilić uspijeva u kratkim crtama ispričati bez većih problema, ali se na detaljima iz logora na Palama zaustavlja … Ostaje bez riječi i briše suze. Tu su čuvari dovodili djecu, prisjeća se Sulejman. Posebno se sjeća djevojčice od nekih 13 ili 14 godina, koja je bila godina njegove kćerke Elvire. Ona ga je udarala drškom od sjekire po glavi. Kaže, fizički je to nekako i podnosio, ali psihički mu je to ostalo najupečatljivije. Nije o tome govorio dosad, nikome, ni supruzi Zorki.

Svjestan da ratovi u svijetu i dalje traju, a da najduže traje onaj u Siriji, Pilić kaže kako suosjeća s ljudima koji su tamo zatočeni i mučeni u logorima te poziva da nedužni ljudi budu oslobođeni.

Prema evidenciji Saveza logoraša u BiH tijekom rata vođenog od 1992. do 1995. godine, kroz približno 657 logora u BiH prošlo je skoro 200.000 logoraša. Od tog broja, u logorima je ubijeno 30.000 osoba, a silovano je oko 25.000 žena i muškaraca.