Livno 1936. g. / Ljudi iz Livanjskog polja hrane se sa purom, a dnevna im je zarada dva dinara

Livanjski vremeplov - Livno 1926. godine

JADRANSKI DNEVNIK, Split, subota, 5. lipnja 1936. godine:

LIVNO, 5. VI. – Livno, središte Livanjskog polja, danas ostavlja utisak jednog skrovitog i tihog mjesta, punog starina, ali nažalost sa dosta siromaštva i bijede.

To se osobito zapaža kad se razgleda stari grad, sada periferija Livna. Tu su nekada živjeli bogati ljudi, trgovci na veliko, a danas je prazno, zatvoreno gvozdenim rešetkama, gdje siromašna djeca beru zelje i drugu zelen što u korovu raste po gomilama kamenja.

Gornji i donji grad, kako mještani dijele Livno, jasno se odvajaju jedan od drugoga. Tu su različite kuće i ekonomske prilike. Ljudi iz donjeg grada, bogatijeg, skoro i ne poznaju one iz gornjeg; odvaja ih položaj, politička shvatanja i drugo.

Dok su gore kućice slabe, zapuštene, jedva se u njih ulazi, dotle su donje savremenije i često vrlo udobne. U gornjem gradu razasutom na podnožju Bašajkovca, živi sirotinja, bez hljeba, nezaposlena, gonjena svakim jadom i raznim bolestima.

Svaki dan vide se povorke djece po periferiji grada gdje beru travu, kuhaju tu travu i to im je jedina hrana.

Livno danas opada. Ima oko 4000 stanovnika. Mnogo, vrlo mnogo nezaposlenih. Općina im ne može dati nikakvo zaposlenje i nikakve pomoći.

Ženskih je mali dio uposlen u ćilimarskoj školi, a nadnica im je ispod osrednjosti.

Seljak u Livanjskom polju također vrlo teško živi. Njegova je svakidašnja i praznička hrana “pura” sa lukom ili eventualno sa razmućenim mlijekom.

Po cio dan radi. na magaretu, skoro jedinom prevoznom sredstvu, tjera drva u varoš po 20 i više kilometara daleko. To prodaje po 4 dinara od tovara. U stvari seljak radi dva dana za 4 dinara. Njegov drug u varoši ne može ni toliko zaraditi.

Varošanin smatra sebe kulturnijim od seljaka gdje ima još preko 80 procenata nepismenih. Taj je jaz vrlo izrazit i već je prešao u poslovicu i kaže se: “kao seljak”.

Škole nisu dovoljne da podmire potrebe prosvjećivanja ljudi. Jedan dio koji je završio osnovnu školu, danas već ne zna ni da čita, jer dugi niz godina nije mogao da dođe do knjige, ali je pak imao vremena da razmisli o svojoj pismenosti. U tome pogledu seljak iz Livanjskog polja zaostaje mnogo i za hercegovačkim seljakom.

Livanjski kraj je pretežno stočarski, osobito u predjelima Kupresa. U samom Livnu postoji Stočarska stanica, odlično uređena, danas banovinsko vlasništvo. Tu se održavaju najbolje pasmine domaće stoke. Ima vrlo uspjelih pokušaja ukrštavanja sa ciljem da se stvori priplod koji se može aklimatizovati mjesnim prilikama.

Uspjeli su pokušaji sa ovcama (karakul) i govedima. Na glasu su i dobri konji. sada će se dovršiti moderni peradarnik. U njemu će se odabirati najbolje kokoši podesne za podmirivanje domaćih potreba. U livanjskom kraju ima više sirana, upravo to je i najveći proizvod, a pored toga i vuna se izvozi.

Livno bi moglo davati dobro voće, a osobito jabuke. Zato je najbolji primjer Stočna stanica, gdje uspjevaju prvovrsne jabuke i ostalo voće.

U Livanjskom polju to je danas skoro zanemaren posao, a izgleda da nema ni dovoljno uputstava. U tome smislu trebali bi da se povede energična akcija kroz sela i da se u tom pravcu prosvjećuje i podučava narod na selu.

Zdravstvene su prilike vrlo teške. Već su ukorijenjene mnoge bolesti, od kojih stanovništvo desetljećima strada. One su i danas u porastu. Unutrašnjost svake kuće je slika strahovitog siromaštva. Ona je u stvari i ogledalo života stanovnika u ovom kraju.

Saobraćaj je vrlo slab, osobito za vrijeme zimskih mjeseci. Tada padne veliki snijeg, puhnu bure i čovjek ostane zatvoren, kao u jazbini, na nekoliko mjeseci.

Željeznica je vrlo daleko, automobili dosta skupi i tako seljak svoje domaće proizvode nigdje ne može da plasira. Osuđen je da sve daje po najnižoj cijeni, ali zato da kupuje sve skupo i da svoju snagu u bescijenje rasipa.

Ako bi Livno dobilo željeznicu, onda bi se osim stočnih proizvoda mogao dobro iskoristiti ugljen, čija je ruda u blizini, a koji po svojoj vrijednosti dolazi odmah poslije engleskoga. Dalje je čuven livanjski kamen od kojeg se pravi cement. svakako i turizam bi napredovao.

Jednom riječi, po napredak zapadnih dijelova Bosne potrebna bi bila dobra saobraćajna veza koja se već čeka preko dva decenija.

Rajko Radović

 

Fotografiju objavio Livanjski vremeplov

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply