MAT ZA ŽIVOT / U 86. godini umro Hajrudin Hajro Gromilić

U 86. godini na bolji svijet preselio Hajrudin Gromilić, doajen livanjskog planinarstva, učiteljovanja i novinarstva

Mat za život

Livno se 16. maja/svibnja 2020. godine oprostilo od 86-godišnjeg Hajrudina Gromilića,  jednog od prepoznatljivijih sugrađana i zaštitnih znakova grada i okoline, od doajena livanjskog i bosanskohercegovačkog planinarstva, učiteljovanja i novinarstva.

Sve do smrti voljeli su ga njegovi brojni učenici i zvali jednostavno “učo”. Bio je omiljen i među starijom generacijom novinara kao dugogodišnji dopisnik Oslobođenja. Surađivao je i sa Preporodom, Ljiljanom, Aurom, lokalnim medijima…

Autor je i koautor nekoliko knjiga, reportaža i kraćih priča te izuzetno zanimljivog ratnog feljtona, objavljenog u dijelovima u Oslobođenju.

Jednu od svojih knjiga Gromilić je promovirao prije nekoliko godina na vrhu prelijepe Tušnice, gdje su mu publika bili kolege i kolegice planinari iz “Mirzinog jata”, kako su se neformalno zvali njegovi Imoćani,

Splićani, Makarani i Livnjaci, među kojima i autor ovog priloga, sa kojima je najčešće pohodio vrhove širom BiH, Hrvatske, Crne Gore, ali i drugih zemalja. S lakoćom je osvajao vrhove i do iznad 2000 metara i sa preko 80 godina života, noseći punu planinarsku opremu.

Gromilić je rođen u Krasuljama kod Ključa, a po završetku učiteljske škole koju je završio prije roka, postao je najmlađi tadašnji učitelj u Jugoslaviji.

Jedno vrijeme bio je učitelj u Drvaru i bosanskograhovskom Crnom Lugu, a najveći dio radnog vijeka i života proveo je u livanjskim selima kao učitelj, s kojega je mjesta tijekom posljednjeg rata prinudno poslan u prijevremenu mirovinu, a da mu nije bilo dozvoljeno da odradi još nekoliko mjeseci kako bi primao puni iznos i onako bijedne učiteljske mirovine.

Ali je i to stoički podnio, kao i ratno uklanjanje s pozicije predsjednika Planinarskog društva “Cincar” čiji je jedan od osnivača i glavnih instruktora planinarstva bio dugi niz godina.

No, održao je kontakte sa predratnim prijateljima planinarima iz Splita, Imotskog, Makarske, Livna… te su nakon rata na vrhu Kamnešnice neformalno osnovali svoje PD “Mirzino jato” multietničku i skladnu ekipu prijatelja i zaljubljenika u prirodu, koja nije miješala privatne probleme, politiku, vjeru i planine, premda su u ekipi povremeno imali i po jednog fratra i hodžu.

Grb Gromilića

Uz karakterističnu planinarsku i sportsku odjeću koju je najrađe odijevao, Hajrudin je uvijek na lančiću oko vrata nosio jedan privjesak u obliku broša, za kojega je u šali govorio da je to “grb Gromilića” ili “upaljač za atomsku bombu”.

Dugo je bio prepoznatljiv po folciki pink boje sa kojom je prešao bezbroj kilometara, najviše planinskih, dok nije otišla u staro gvožđe.

Što se pisanja reportaža i novinarskih priča tiče, bio je velemajstor za davanje naslova, što je pokazao i u svojim knjigama, a posebno u knjizi “Mat za život“, kojoj je naslov dao po jednoj ratnoj priči iz glamočkog sela Biličić u kojoj je opisao upad srpske vojske u kuću rahmetli Fehke Lutvice, umirovljenog molera i izvrsnog šahiste.

Kada je srpski oficir ugledao šah na Fehkinom stolu izazvao ga je na dvoboj riječima “Ako me pobijediš, slobodan si, ako izgibiš i život si izgibio”. Fehko je sekundu-dvije u strahu vagao što mu je bolje.

Kontao je da će ih svakako ubiti ili u logor poslati, pa je odlučio pobijediti, pa šta bude. Supruga Kerima mu je bila svjedok partije života. Nakon nekoliko poteza dao mat srpskom oficiru.

Oficir je održao riječ. Fehko i Kerima su preživjeli, ali i doživjeli progonstvo iz Glamoča u koje je sa sobom Fehko ponio i svoj šah s kojim su se i vratili nakon rata u svoje selo gdje je priča i nastala, uz demonstraciju ratnih poteza na istome šahu, sve do “mata za život”, što je Gromilić i zabilježio.

Fehko je ostavio iza sebe šahovsku ploču i figure kojima je odigrao partiju života.

Gromilić je, pak, iza sebe ostavio planinarske i učiteljske dnevnike, mnoštvo fotografija, bezbrojne reportaže i priče, među kojima i o šahovskom junaku Fehki, pa će i nakon smrti nastaviti živjeti kroz sjećanja njegovih učenika, prijatelja, najbližih članova obitelji i kroz svoja djela. Kroz svoj “mat za život”.

Posljednju godinu-dvije Gromilić je bio onako malo, starački načet, ali vitalan. No, prošlogodišnja prerana smrt njegovog sina Alena u Americi gdje je i ukopan, Hajrudina je slomila.

Prebrzo je od tuge kopnio, bez obzira na brigu o njemu njegovog drugog sina Igora i ostalih članova obitelji, te prilično prorijeđenih prijatelja.

Preselio je na bolji svijet i 17.05.2020. godine biće ukopan uz rahmetli suprugu Zejnu, na livanjskom groblju Kraj.

Ale Kamber, Livno

HAJRO GROMILIĆ – Objave

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply