MATE KROLO / Bugojno – Vukovar Hrvata BiH

Kao što sam naslov kaže ‘Bugojno – Vukovar Hrvata BiH’ po mnogo čemu je i sličan ako ne i isti.

Ja koji sam rođeni Livnjak osjećam potrebu da u par redaka ostavim trag opisujući nekad taj divni grad u središnjoj Bosni, pun života, radosti.., sada samo povremenih sjećanja i tuge od obljetnice do obljetnice.

Pa krenimo. Grad Bugojno na dva dijela dijeli divlja rijeka Vrbas, smješten u vrletima bosanskih planina sa vlažnijom klimom ljeti i gustom maglom zimi.  U Bugojnu je prije rata živjelo oko 30.000 stanovnika koji su radili u mnogim tvornicama, Rodić, itd, tako da se može reći da se lijepo živjelo.

U Bugojnu je bilo nešto naroda srpske nacionalnosti, no većinu su činili Hrvati i Muslimani – sadašnji Bošnjaci.

Dolazi 90-ta i spremaju se prvi višestranački izbori, gdje Hrvati svojim jedinstvom, iako ih je bilo koju tisuću manje (14,500 tisuća Hrvata i oko 16,000 Muslimana-Bošnjaka), pobjeđuju na lokalnim izborima i tako preuzimaju vlast.

No kako je 91. počeo rat u Hrvatskoj, ne mali broj ih se pridružuje u postrojbe HV-a da brane Domovinu. No kako to biva ubrzo ratni vihor zahvata BiH, počinju se osnivati prve straže, prve postrojbe, a potom i brigade.

Tad te 92. zagrmi i u BiH, gdje su se Hrvati kao okosnica obrane grada u poluokruženju suprostavili agresoru ne prepuštajući mu ni pedalj zemlje, mnogi mladi momci su život dali da bi slobodu očuvali..

Dolazi 93. godina i počinju čarke sa Muslimanima – Bošnjacima. Valja naglasiti da se u međuvremenu u Bogojno slio veliki broj izbjeglica iz mnogih gradova u kojima su obitavali Muslimani-Bošnjaci, tako da je u to vrijeme omjer bio 1:7.

Iako brojčano slabiji, Hrvati su pružali strahovit otpor. No bez pomoći, prepušteni sami sebi, iz tko zna kojih razloga, bili su tog 27.07.1993. godine prisiljeni napustiti svoja stoljetna ognjišta, gledajuću pri tom kako se ruše njihova sela, njihove kuće.

U uličnim borbama poginuo je veliki broj hrabrih momaka. Neću imenovati postrojbe, kao ni imena, a najveća tragedija bila je ta što je u okruženju ostalo oko 1000 Hrvata, mahom civila, žena, djece i dio vojske sa zapovjedništvom.

Tad počinju torture mučenja, ubijanja, vjerski obredi odsjecanja glava. Većina Hrvata biva smještena u prostorije Nogometnog stadiona Iskra gdje su mjesecima zlostavljani, mučeni mnogi od njih, da bi bili razmijenjeni negdje u proljeće 94. godine.

26 pripadnika HVO-a mahom zapovjednika, intelektualaca grada Bugojna, profesora, je odvedeno jedne noći, gdje im se gubi svaki trag, a obitelji istih živjeli su u nadi da će se pojaviti. Kako su godine prolazile tako se u gubila nada u njihov povratak. Ali i s vremenom su se počela pronalaziti tijela nestalih po raznim lokacijama grada i okolice.

Dok ovo pišem doznajem da su upravo pronađena četiri nestala pripadnika, tako da se broj pronađenih posmrtnih ostataka popeo na 19, za ostalim se još traga, a da ironija bude veća, počinitelji ni nakon 27 godina ovog djela nisu pronađeni od strane službenih vlasti.

Padom Bugojna ne prestaju borbe za Hrvate Bugojna, mnogi su se raštrkali od Čapljine, Tomislavgrada, Livna i Hrvatske, smjestili obitelji i pridružili se mnogim postrojbama, čime su dali ne mali doprinos u Domovinskom ratu.

Evo danas je 27. obljetnica stradanja Hrvata Bugojna. Od 14,500 tisuća prijeratnih vratilo ih se samo 1.500, onako ponosnih i plemenitih.

Evo, dragi Hrvati, ma gdje bili, napisah samo jedno zrnce istine pokušavajući samo zamisliti njihovu kalvariju i križni put. A možete zamisliti kako je njima, majkama pogubljenih sinova, djeci bez roditelja..

Dragi Hrvati, imamo mi Svoj Vukovar tu blizu kao i mnoga stratišta Hrvata diljem BiH, a za koje je rijetko tko odgovarao ili nitko.

Moja najveća želja: Obiđimo i poklonimo se na mjestima gdje su Hrvati pali, zapalimo svijeću i u tišini se pomolimo.

Mate Krolo

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply