Gledati u budućnost trokutaste nam države i pri tome biti optimista graniči sa ludilom, ludilom ne zabilježenim na širim europskim prostorima.
Toliko mržnje, jala i nepodnošenja nema nigdje.
Dok svi zajedno godinama tonemo u živo blato, vjerujući po mjeri izabranim vođama, u isto vrijeme se kasapimo putem društvenih mreža.
Nema teme pod ovim nebeskim svodom koja u trećem komentaru ne zazvuči nacionalistički. Dovoljno je napisati bosanski maslačak ili hrvatska bokvica i – eto rata.
Internet ratnici postaju sve opakiji, lišeni bilo kakve kaznene odgovornosti, basaju od teme do teme samo sa jednim ciljem, a to je uvrijediti, olajati i ocrniti suprotnu stranu.
Najnovije propinjanje na zadnje noge je novi uradak Marka Perkovića Thompsona.
Čovjek je snimio pjesmu koju itekako dobro razumiju oni koji su devedesetih stavili glavu u torbu i stali pred jačeg neprijatelja. Itekako ga razumiju.
Mnogi se ne vratiše, mnogi nastaviše invalidski život, a još ih više uvidješe nepravdu i sve ono što potraja do dana današnjih. Upravo pjesma ‘Ako ne znaš što je bilo’ u tančine opisuje više od trideset godina naših života.
A onda otvoriš par portala i oke ti stanu o čemu su ljudi u stanju pisati. I to sve zbog pomena Gospe i Mostara. Toliko daleko se otišlo da je Thompson i njegova pjesma proglašeni za agresorski atak na, mo’š mislit, urednu i sređenu BiH.
Autori mnogobrojnih komentara ili su previše balavi, pa se i ne mogu sjetiti, ili su neuspješni kovači nove bosanske povijesti.
Jer da su realni, Thompson im ne bi trebao biti nitko drugi do glazbenik susjedne im države. Da su realni sjetili bi se ‘Lipanjskih zora’, a ono ostalo što se dogodilo kasnije, spada u ratna djelovanja suprostavljenih strana.
Istina, bilo je zločina, no bilo ih je na obje strane, sviđalo se to nekome ili ne. Tolika mržnja prema svemu hrvatskom i tolika mržnja prema svemu bošnjačkom je zabrinjavajuća.
Ipak, osobno mislim da Bošnjaci za nijansu više mrze. UZP su u stanju prišiti tek rođenom djetetu, negiraju pojam Hrvat u BiH, negiraju zastavu….
Svojatanje Bosne već postaje nepodnošljivo i iritira ostale. Ni Hrvati ne ostaju dužni te prozivaju za ljiljane i za sve ono za što misle da im je otuđeno.
Sve u svemu, mrežno klanje kraja nema.
Odgajamo generacije koje će i dalje mjeriti kukuruze, vikati ‘Allah egber’ i pjevati ‘Sprem te se’…
Na izborima za svoje pa makar i lopovi bili, ispraćati sinove i kćeri u tuđinu i preživljavati u ovoj kolektivnoj socijali zvanoj – Bosna.
To što će nam unuci pjevati na njemačkom Thompsona, ilahije i kaside te Čiča Dražu, manji je problem. Bitno je da se ne puca.
M. Konta
