MILJAN KONTA / Nekako s proljeća

Nekako sa proljeća…. kaže ona pjesma!

Tog dalekog proljeća, u jeku topovskih salvi, livanjska mladost je stala i obranila. Dvadeset devet godina poslije ta nekadašnja mladost je ostarila i osijedila i malo ih je da u sreći proživljavaju pozne godine.

Ta mladost i ti istinski borci nisu tražili od nikog da ih doživotno zbrine, tražili su samo komad plavog livanjskog neba pod kojim će živjeti i raditi.

Livanjskim političkim lopovima je i to bilo puno da im daju, dali su im evropske bauštele i tuđe, ne tako plavo, nebo. Izigrani i obespravljeni, suviše ponosni da mole, jedan za drugim su otišli sa nadom da će ipak jednog dana naći mir i pokoj ondje gdje su stali pred tenkove.

Dvadeset i devet godina uzalud čekaju. Sve to vrijeme, jedni te isti u iste dane razviju ratne zastave i u koloni marširaju Livnom, kao pobjednici.

U toj koloni najmanje ima onih istinskih pobjednika iz ’92 godine. Istinski pobjednici svakodnevno razvijaju ratne zastave – u srcu i sjećanju na slavne dane. Ti politički hoštapleri koji su svoje lažno domoljublje itekako naplatili te njihove sluge dugi niz godina defilejima kroz grad pokušavaju promjeniti povjest na način da mlade generacije uvjere da su oni ti koji su obranili i spasili Livno.

Kada su toliki domoljubi zašto nisu nikada u ovih gotovo tri decenije postrojili ratnu livanjsku brigadu?

Nisu, jer se sa razlogom boje da bi ta brigada tada izvela možda svoj posljednji juriš na neprijatelja. Na njih.

Topovske salve su poodavno utihnule, rovovi ozelenili i sakrili beskrajne stražarske dane, još se omaknu suze na grobovima palih bojovnika….

Sve ostalo nije više bitno pomena.

Dragi branitelji sretni vam dani kada ste imali srca i hrabrosti.

M. Konta