MILJAN KONTA / Volimo se u svih šesnaest!

Photo by Poskok.info

Objava portala o izvješenoj zastavi sa ljiljanima na kuli iznad grada, izazvala je lavinu takvih komentara da je potreban dobar želudac da se sve to provari. Vrijeđanje, omaložavanje i što je najgore čista nacionalna mržnja.

Kakvi smo mi to ljudi postali?

Generacije zadojene mržnjom koje rata nisu ni vidjele spremne su kopati rovove. Draga omladino, da ste samo jednom čekali minobacačku u rovu…. drugu bi pjesmu pjevali.

Trideset godina olajavamo jedne te iste teme. Postali smo veliki Hrvati, veliki Bošnjaci, veliki Srbi. Okitili smo brda sa križevima, minareti svako sto metara, a bit vjere smo svi izgubili.

Vjera je postala čisti EPP. Reklamiramo je. Umjesto da je živimo. Iz roditeljskih domova nam izlaze nedorasle ustaše, mudžahedini i četnici koji ni u školama ne čuju ništa dobro pogotovo iz povijesti. A sve veliki vjernici!

Umjesto da podvučemo crtu i ispričamo se međusobno za sve ono što se izdogađalo mi njegujemo netrpeljivost i živimo u mržnji.

Umjesto da uživamo u raznolikostima kultura, običaja i predanja, mi negiramo jedni drugima pravo na kulturna i vjerska prava.

Sva tri naroda u Livnu su ostavila neizbrisive tragove, tako da je suludo da se Livno svojata od bilo koje strane.

Ja osobno ne poznajem Hrvata koji je ispekao bolje ćevape od rahmetli Huseina Ćara, bolje kolače od Mirzinih, boljeg doktora i čovjeka od rahmetli Gasala…

Isto tako niz Hrvata i Srba su bili i ostali zapisani u povijesti Livna. Kako i na koji način Livno može biti samo hrvatski, bošnjački ili srpski grad?

Može biti samo zajednički uz međusobno uvažavanje. Svi oni koji misle drugačije su goli idioti koji nacionalizmom liječe osobne frustracije.

Na žalost, mnogi od nas su propustili šansu da odgoje djecu na način da se ratna dešavanja u par generacija svedu na puko sjećanje.

Da ta naša djeca zajednički izgrade život bez mržnje i omaložavanja uz poštivanje kultura i običaja onih drugih.

Ovako, ostaje nam samo da izvjesimo ljiljane, šahovnice i slova S iznad pučkih kuhinja, pa gladnih trbusina se pohvatamo  za guše čija je prava.    M. Konta.