Da živimo u normalnom gradu, ovakvo pitanje bi popunjavalo vrijeme između dvaju tura pića tek onako da besjeda ne zamre. U normalnom gradu i u normalnim prilikama. No, pošto mi živimo u kasabi koja je dugi niz godina pod čizmom lokalnih hohštaplera, ovo pitanje je svih pitanja.
Sa njime se rađa, živi i umire. Stožerna iskaznica je vrijednija od bilo koje hartije, diplome, certifikata, a u određenim situacijama i novca. Ona sve otvara, a onom tko je nema bogme i zatvara. Živio sam i u onom sistemu kada je preklopna crvena bila “in” i bila je mala maca za ovu trobojnu – demokratsko-stožernu.
Ne trebaš biti osobito bistar, snalažljiv i mudar, sa ovom stožernom u novčarki možeš čuda činiti, diplomirati za tren, podići kredit pa ga ne vraćati, imati stanove, vikendice, pune ino-račune, socijalne stipendije …. Sve što poželiš.
A ako si kojim slučajem pošten, nepotkupljiv i ne želiš većinu života viriti nekome iz rektalnog otvora, situacija u ovom gradu za tebe biva nepodnošljiva. Još ako shvatiš da je banda uništila sve što se dalo uništiti, da opančari ne namjeravaju stati, vrijeme je, sinko, da kupiš prnje i bježiš iz ovog grada. Hitro i bez osvrtanja.
Samim time što si shvatio poantu njihove vladavine, a nisi im se priključio, izgubio si status Hrvata, postao si izdajica. Postao si otpadnik svoga naroda te sjedaš u bus i odlaziš. Poslije nekoliko mjeseci u tuđini shvatiš da si pogriješio što nisi otišao davno prije.
Bosna i Hercegovina je mogla biti divna zemlja, zemlja triju naroda i ostalih koji se međusobno uvažavaju i poštuju. Zemlja blagostanja gdje bih nacionalizam nestao sukladno većim primanjima i boljim životom. Samo da je narod na vrijeme shvatio poantu i lupio šakom od stol, a bogme nekog i u glavu.
Ovako, narod je postao golo roblje u tragičnoj predstavi političkih lopova i čeka zadnji čin i spuštanje zavjese. Tko će i kome će se pljeskati tek ćemo da vidimo.
Autor: Miljan Konta
