Mišo Radić – Livno, grad po mjeri čovjeka

Kad ne možeš spavati, možeš pisati. O čemu ? A o čemu bi Bosanac već o Bosni, i o jednom gradiću u toj Bosni po mjeri čovjeka.

O gradiću koji poznajem kao svoj dnevni boravak, svaku uličicu, svaki čošak i kaldrmu. A i kako ne bi kad već četrdeset godina lutam njime, njegovim sokacima, sa njegovom rajom.

Stisnuo se, bolje reći zalijepio za Bašajkovac podno Vujadinove kule, a široko Livanjsko polje okom pregledati ne možeš. Ali polje se čuvalo kao žitnica, kosište, ispaša.

Mudri su bili naši stari, jazuk plodne zemlje. Ispresjecan rijekama i potočićima, povezan drevnim i novim mostovima, prošaran zelenilom i parkovima, ukrašen kamenim stalaktitima, tornjevima Begluše džamije, pravoslavne i katoličke crkve. I starom čaršijom, bezbeli.

Gradić je to u kojemu caruje iskonski mir, odiše starinom i novim vremenima. Gdje god zaviriš, naiđeš na neko iznenađenje. Ondje starinska fasada “Kaića kuće”, uz kaldrmu Gornjeg grada održavana pročelja, svjedoci starobosanske arhitekture sve do “Keljinog gradskog muzeja” i gimnazije iz doba Austrougarske.

S one strane rijeke Bistrice stara Turska mezarja sa raskošnim nišanima begova Firduza, načetim zubom vremena. Pa onda Gorica, Franjevački samostan sa livanjskim muzejom i galerijom slika najpoznatijeg livanjskog slikara Gabrijela Jurkića i neprocjenjivom bibliotekom.

Livanjska čeljad je priča za sebe. Ma koliko žurili, uvijek zastanu, pitaju za zdravlje i familiju i obavezno jedan drugome pruži ruku. Kava i rakija je ritual koji se ne preskače.

A bar kafića ima, to je uz mesnice i prodavaonice još jedini obrt koji se kako tako održao. Pa tako obiđeš Dujiće, Rimce, Duvnjake, odeš do ‘Konzuma’ da pozdraviš Majdu Dizdar, svratiš na piće sa Anđelkom i Petrom Andabakom, Suljom Ormanovim.

Sa Benjaminom Benjom Pirijom projeglenišeš u hladu vrba ispred hotela “Park” ili dok je bio živ, zastaneš da čuješ šargiju Salkice – tamburice, ganjaš po rječicama Sturbi i Žabljaku pastrvu sa doktorom Ademom Gasalom, pa tko će više.

Jedino što im nedostaje je smijeh, onaj stari smijeh koji je odzvanjao na svakom ćošku dok je Bog po zemlji hodao.

Nekako zamro i kod ono malo ljudi što je gore ostalo, svatko povučen u sebe i svoje misli. Jah, neka druga vremena.

Ali i takav kakav je, Livno je grad koji mi se uvukao pod kožu i u srce. A moja supruga se čudi kad mi ljudi prilaze, mašu, pozdravljaju.
– Ja se rodila ovdje, veli, pa malo koga znam, a tebe zovu na svakom koraku. Čak i nijemi Paće ti maše, trči da te pozdravi sa rukom na srcu!

– Eeee, kažem joj, pa tko ti je kriv što ne ideš među ljude i ne znaš sa ljudima !

Mišo Radić – Sutješčanin           Livno press portal

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply