Da li sam loš čovjek jer se ovako osjećam? Ne znam… U suštini nisam nikom zamjerila ništa, u sebi sam patila, ali svadba nam je bila fina…
Ovo je ispovijest Milice (24) koja se nedavno udala:
“Moj sada suprug i ja odlučili smo da se vjenčamo u gradu iz kojeg je on rodom. To je jedno malo mjesto u (bh. Entitetu) Republici Srpskoj (RS), između Trebinja i Gacka. Ja sam, inače, iz Užica.
U tom gradiću smo sve pripremili i bila sam baš sretna. Moja familija iz Užica će doći tu, a njegovi svakako tamo žive. Obezbijedili smo im svima smještaj, roditelji su se baš radovali našem braku i proslavi.
Pozvali smo oko 250 ljudi, moje rodbine i njegove. On u suštini ima mnogo rodbine, ali svi su u inozemstvu, pa taj dio koji je u RS je trebalo doći, što nije malo. Kad se skupe stričevi, ujaci, djedovi, tetke … Međutim, onda sam saznala da neće baš svi doći, iako se tamo svadbe ne propuštaju niti se itko ustručava niti žali novac, piše “Kurir” …
Razlog je bio – smrtni slučaj. Točnije slučajevi.
Tri smrtna slučaja. Skoro cijela njegova obitelj je u žalosti i nisu nikako mogli doći da se veselje, već su bili u fazonu nositi crninu. Umro jedan djed i jedan rođak. A nekoliko mjeseci ranije i rođaka.
Ja sam poludjela i bila sam jako tužna. Prvo jer nitko nije predložio odgoditi svadbu, drugo jer su predložili da dođu, ali da se ne vesele, što je sumanuto.
Ja nisam željela da na svoj najsretniji dan svakog momenta kad pogledam u goste znam da su tužni jer su sahranili rodbinu.
A onda s druge strane, bilo mi je krivo jer, nemojte me krivo razumijete, ali umrli su stari ljudi, a kod nas se kaže “gluho bilo, ali po redu je”. I zaista vjerujem da je tako.
Na sve to, tamo se godinu dana nosi crnina, pa neki čak i ljeti nose duge, crne majice, u kojim se kuhaju. Posebno se odnosi na žene ma u kojim godinama da, recimo, ostanu bez oca.
Doslovno sam vrisnula od nervoze kad sam čula da neće doći, čuo se moj jauk do Užica, a bogami, čulo ga je i cijelo Užice.
Možda nemam prava da mi bude krivo, ali stvarno, stvarno …
Zar ne trebamo gledati naprijed a ne unazad? Zar da se okrećemo u crno i ka crnilu umjesto da se radujemo najvećoj radosti – braku, djeci …
Da li sam loš čovjek jer se ovako osjećam? Ne znam … U suštini nisam nikom zamjerila ništa, u sebi sam patila, ali svadba nam je bila fina. Ipak, osjećala se praznina, ja sam imala dojam kao da nisam dovoljno učinila za njih, a njima je to bilo normalno da ne dođu ako su u žalosti. Uglavnom je bilo riječ o starijim ljudima.
Što znam, oni su svi jako bliski, mom mužu je bilo neugodno, ja sam ga razuvjerila i na kraju smo finu zabavu priredili. Ipak, nikad neću prestati se čudim i da pamtim “, rekla je novopečena mlada.