Na bolji svijet preselio Aco Đuran, livanjska medicinska i sportska legenda

Vozeći Hitnu pomoć spasio na stotine života, pobjeđivao na mototrkama, skakao iz padobrana, golove zabijao i s centra… a bio i prvi livanjski povratnik

Livnjaci su ostali bez još jedne svoje legende. Naime, 09.10.2021. godine je u 86. godini na bolji svijet preselio je Aleksandar Đuran, Livnjacima i drugim poznanicima poznatiji kao Aco, dugogodišnji vozač hitne pomoći, motociklist koji je i pobjeđivao na mototrkama u Livnu, padobranac i nogometaš livanjskog Troglava, kojega je svojevremeno uveo u viši rang natjecanja golom s centra.

Ovaj, donedavno vitalni Livnjak, s Đuranova brda, pored Begluka, unatoč operaciji srca i lijekovima koje je posljednjih godina uzimao, otišao je ipak iznenada i tiho, kao istinska livanjska legenda.

Posljednjih godina, u šali, prijateljima je često govorio “brzo ću ja u Zastinje”, misleći na groblje, na kojemu su sahranjeni njegovi najbliži, pa i prerano preminula supruga Ljubica, koja je do rata također radila u livanjskoj bolnici kao vrhunska akušerka, a preminula u izbjeglištvu u Njemačkoj 1994. godine.

Zaljubljenik u motore

Aco, Lovre, Jurica, Arslan, Žiško, Alić… samo su neki od livanjskih junaka nekadašnjih moto-trka koje su se u Livnu održavale pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, i od tada više ni jedanput do sada.

-Pored Lovre, 250-kubikaše su vozili i Tofko Žiško, jedan Žuna iz Mostara, Alić iz Sarajeva, jedan iz Aranđelovca koji je bio prvak Jugoslavije, ali mi smo mu u Livnu znali zakuhati, jer ja sam osim 175 kubika vozio i od 250 kubika, često samo da malo ometam Aranđelovčanina, Mostarca ili druge „strance“, kako bi pobijedio naš Žiško.

-Čim bih odradio svoje, ja bih simulirao kvar i isključivao se iz trke od 250 kubika. Ali zato se nisam dao u svojoj klasi od 175 kubika, gdje sam tri puta odnosio pobjedu, a i na motoru sam imao broj 3 – govorio je Aco često autoru ovoga teksta, koji je svjedok da je Aco i u poznim godinama volio, bar nakratko, sjesti na motor.

-Tko bi strah pokazao bio je na startu isključivan iz trke da uspaničen i dekoncentriran ne bi izazvao nesreću. Jurica Bralo mi je bio jedan od najvećih konkurenata i mjesni rival. I njega sam pobjeđivao, premda je imao bolji motor od mene, vozio je neki austrijski, a ja sam imao „Puha – kazivao bi Aco, dodajući kako je čitava staza bila gotovo  makadamska ili od ploča, samo malo je bilo asfalta, te da je start bio ispred bivše Gradske kavane kod spomenika na glavnom trgu. Aco je hvalio Mehu Brkića, ondašnjeg čelnika livanjskog Auto-moto kluba, koji je sve organizirao.

Najdraže nagrade 

-Nagrade moto-trkačima su bile simbolične. Meni  je bila najdraža nagrada nakon pobjede da provozam djevojku, ili nekog iz brojne publike, a ulicama bi se snažno pljeskalo i uzvikivalo moje ime“, prisjećao se rado Aco, dodajući kako su umjesto kaciga imali kožne kape ispunjene specijalnim pojačanjem, da se manje ubije kad se padne, a padova je bilo.

Premda je Aco spasio na stotine, možda ina hiljade života vozeći Hitnu, a Ljubica porodila mnoštvo Livnjaka, njihova kuća je opljačkana i spaljena u ratu, kojom prilikom su izgorjele i brojne fotografije, plakete, medalje, isječci iz novina, pehari…ali mu je, po povratku, Zdravko Lovre, sin Uroša, koji je bio poznati policajac i mototrkač, dao neke očeve sačuvane fotografije koje je Aco presnimio i za života ustupio i autoru ovoga teksta.

-Ma svašta sam ti ja pokušavao. Kao dugogodišnji vozač Hitne čak sam u kolima kad bi se porodila žena, po potrebi, i pupak bebi vezao. Jednom sam odrezao pupak, ostavivši ga malo podužeg, rekavši rodilji da nisam smio bliže rezati, te da će to naknadno uraditi babica Hanka. I iz padobrana sam skakao pet puta, onako uz pomoć sajle koja je aktivirala otvaranje padobrana. A za skokove smo više nas koristili jedne duboke cipele koje je imao jedan od nas. Skokove smo vježbali prethodno skokovima sa kamiona u pokretu na ledinu. Inače sam bio određen da i u vojsci budem padobranac, ali sam sredio nekako auto-jedinicu. Uz automobile, motore, padobrane, ribolov, ganjao sam i nogomet, igrajući beka, a po potrebi i braneći. Počeo sam sa 14 godina, podvaljujući lažni rodni list kako bih počeo igrati što prije u generaciji Mioča, Čeke, Smajlagića, Bobetića, Kravarušića, Kaića, Mulića, Bidalića… a kao veteran igrao sam u generaciji Bilbije, Ćurka, Šešuma…  I danas se sjećam svog gola kojega sam postigao s centra i koji je odlučio o ulasku Troglava u viši rang. Ali, na stranu sve, motori su mi bili najdraži – podsjećao je za života Aco, izražavajući žaljenje što se mototrke u Livnu i dalje nisu održavale, a mogle bi u sklopu motorijade, koja se i onako, svake godine održava u Livnu.

Umro je, a nije to dočekao, da se, barem kao veteran, provoza uoči, ili nakon utrke, u počasnom krugu Livnom, koje je neizmjerno volio do zadnjega daha i u kojem je sebi unaprijed izgradio grobnicu do supruge Ljubice.

Neka im je laka livanjska zemlja, a kćerkama, unuku i ostaloj obitelji iskrena sućut!

Tekst i foto: Ale Kamber

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply