U Njemačkoj je zarađivao dvije tisuće eura mjesečno, ali vratio se doma na selo – čuvati krave

Marko Relota nalikuje pomalo na junaka iz vica. Znate onog koji ulazi na autocestu u suprotnu traku…

krave

… pa začuđen gleda u aute koji mu dolaze u susret. I sluša obavijest na radiju – “Pažnja, pažnja, slušate izvanredne vijesti: jedan luđak na autoputu vozi u suprotnom smjeru” – “Da jedan! A svi!” – veli naš junak. Koji baš kao i naš Marko ustrajno pliva protiv struje.

Dok kolone mladih Hrvata sa svih strana Lijepe naše prodaju sve što imaju i kupuju kartu u jednom pravcu – za “Dojčland”, on se zaputio u suprotnom smjeru – iz Njemačke u Hrvatsku, na selo. U Umljanoviće, općina Ružić, zaseok Relote. Šta će radit mali, od čega će živit? Čuvat će krave! Pa, da, to nije za u novine…, piše sibenski.hr.

Šumarski tehničar

– A sigurno je… Bila je i Televizija, niko ne viruje. Ja san još 2013. počeja radit u Njemačkoj. Naime, završija san Srednju školu “Braća “Radić” u Kaštel Štafiliću, za šumarskog tehničara, ode san se mota jedno godinu, godinu i pol dana iza srednje škole, ukazala se prilika za otić vanka – i odoh ja.
Radija san za njemačku autoindustriju, u jednom gradiću kod Ulma, tzv. “poliraj”. To vam je eksterijer auta, vanjski dijelovi, krovni nosači, aluminijske lajsne oko prozora, sve što treba polirati, da dobije sjaj. Zato se i zove “poliraj”.
I već nakon te prve dvi godine u Njemačkoj – kada sam došao na tromjesečnu pauzu kući, prije drugog dvogodišnjeg ugovora – vijećao sam za stolom s familijom – šta bi moga ode kući radit, s čim bi se mogli bavit, jer meni se gori nije ostajalo. I onda smo odlučili – ići ćemo u nešto oko stoke. I kad nekom kažeš kupija san krave svak računa – eno ga, čoban.
Nije moga ništa drugo, pa je mora to. Ali, nisan. Ima san ja mogućnost i živit u Splitu, doli imamo kuću, mogu sutra ako oću ić u Split živit i radit doli za nekakvu plaćicu, ali nisan se vidija u tome. Tija san pokrenit nešto svoje, na svome, da buden sam sebi gazda! – veli nam tiho i odlučno Marko, gledajući nas u oči, tako da se doima znatno zrelijim nego što to njegovih 25 godina sugerira.
Znači, gadno je bilo u Njemačkoj kad je tebe u samo dvi godine izličilo od kapitalizma, provociramo ga, ali bezuspješno…
– Ma kakvi gadno. Odlično sam se snašao gore. Dva-tri miseca van je probni rok, ako zadovoljite ostajete, ako ne – idete ća. Plaća je bila isto dobra, u početku 2013. i 2014. je bila i do 2800 eura, poslin se snizilo. Sad u zadnje dvi godine je bila oko dvi tisuće eura, ali triba znat da nam je pored toga bio plaćen i stan. Jedino smo hranu sami rješavali.
Smjene su bile po 12 sati, dođeš s posla, kuvaj ručak, peri robu, spremaj, čisti. Jednostavno, mora si. Ujutro se počinjalo u šest sati, pale se mašine, strojevi, i popodne do šest navečer. Kad bi bila ova druga smjena, noćna, radilo bi se od šest navečer do šest ujutro. Je, po 12 sati. Imaš dvi pauze po pola sata i to je to – veli nam Marko.

Sve se mora znat!

Njegov je posao bio da poslaže aluminijske lajsne u šablone, bolje reći okači ih, stavi u mašinu za poliranje. I onda to stroj vrti 12 do 15 minuta dok ih ne ispolira do visokog sjaja.
– I ti tu stojiš i čekaš da to izvadiš, i metneš druge letve? – pitam ja naivno. Nikad od mene ni Švabe ni kapitalista…
– A ne, ne. Imaš ti dva stola. Dok je jedan u mašini, dok se polira, ti stavljaš drugi, uto ti ovaj izlazi, i tako napored!
– Znači, nema stajanja!
– Nema, nema – veli Marko. Nema u Švabe, ko ni u bosanskoj kafani, stajat, odnosno “sjedit nako”. Nego tako 12 sati.
– Normiran si. Meni je norma bila 324 komada lajsni za prozore na uru. Dakle, 11 sati po 324. Ako tribaš izbacit 3,5 tisuća komada po smjeni, a ti si izbacija 2,5 tisuća postavlja se pitanje di je bija problem. Ako si ima kvar mašine, uredno prijaviš, napiše ti se – mašina je stajala toliko i toliko, i to prilažeš s papiron od norme.
A ako ne, onda ti se odbija od dnevnice. Sve se mora znat! Sve u svemu, bilo je to za mene jedno ogromno iskustvo – veli nam Marko s kojim je zajedno u tom “poliraju” pokraj Ulma radilo oko 200 Hrvata. Od ukupno 500-tinjak zaposlenika.
Toliko o tome za one koji misle da tamo padaju pečene kokoši s neba. I one druge koji se uvečer kad vide poluprazne dalmatinske gradove zimi pitaju – a di je nesta taj pusti svit…
I tako je to sve skupa kod Marka ubrzalo odluku da on bude svoj na svome, da živi od onoga od čega su živili i njegovi stari, did, baba. Neka se rodija u Splitu, u Ružiću je iša u osnovnu školu, među blagon je odresta, uvik su imali 15-20 ovaca i nekoliko krava za svoje potribe, mliko i sir, tele. Šta bi sad iša izmišljat toplu vodu?
Isplatili poticaje
– Ne tražin ja da sad steknen neko bogatstvo od svega toga, neke velike novce. Tija bi samo bit svoj gazda, u svojoj kući i da mi ostane pristojna plaća da znan zašto se mučin. I to je to! Osnova san OPG…
– I jel ti može misečno ostat dvi iljade eura? – pitamo ga.
– Neman još toliku količinu stoke. Sad iman 25 krava, to su naše domaće buše, naše autohtono govedo, iz dalmatinskog krša. I još u fazi formiranja matičnog stada. Kad dođen do nekih 50-60 grla onda bi se mogao specijalizirati za neku proizvodnju. Hoće li to bit mlijeko, meso, sirevi, to ćemo još vidjeti, kakvo bude tržište. Svu žensku telad ostavljam za širenje farme, i muške smo minjali za ženske…
Još nisam osjetio neku opipljiviju zaradu u ovih 12 miseci koliko se bavim ovim. Prošlu godinu su isplaćivali i poticaje za svako grlo, po 2300-2400 kuna. To što smo dobili opet smo uložili u posao, u hranu za životinje, u mehanizaciju, u objekte – govori nam Marko.

Buša nije štalski tip goveda. Ona voli izići vanka, na pašu, ali ih svejedno treba dohranjivati, posebno kad je sušna godina, kao što je bila prošla, kositi im travu. Relote spreme oko 80 rolo bala sijena za zimnicu, svaka je bala teška 200 do 250 kili, pa računajte. Srića da imaju svojih parcela za košnju, a nešto im je na upotrebu dala i rodbina koja ih ne koristi. Pomognu i otac i mater, i dvi sestre kad mogu.
– Otac i starija sestra rade, mlađa je još u školi u Splitu, tako da najviše posla oko blaga padne na mene i mater. Ali, svi smo u ovom, kao familija. Stojimo jedni iza drugih.

Poziv iz Austrije

Marko je, ipak, glavni u svemu tome. A zašto se opredijelio baš za bušu? Koja je, izgleda, kao i ovi naši krajevi bila zapostavljena svih ovih godina. A, potpuno neopravdano.
– Je, ove druge, mliječne sorte daju puno više mlika, ali znate li da u njima ima tri, tri i pol posto mliječne masti, a u buše šest do sedan posto. Znači, za jedan kil sira u buše van triba šest litara mlika, a u mliječnih krava dvanaest-trinaest litara. I to van je samo jedna usporedba. A da i ne spominjem kvalitetu mesa, po kojoj je poznata. Pa ćemo vidit, malo teladi, malo sira, pa malo poticaja ako ih bude.
Situacija u našoj državi je takva kakva je, ko to more garantirat da će ih dogodine bit, danas je vako, sutra nako. Kad radiš računicu, na njih je najbolje ne računati. A onda, ko zna, danas-sutra možda i turizam, sve više su aktualna ova seoska domaćinstva, s domaćom hranom.

Ko zna… Evo, zva me naš čovik iz Austrije, bavi se uvozom naših delikatesa i pita da bi na lito doša tu na Jadran i može li svratit. Zanima ga to što radim, pa tko zna možda upostavimo i kakvu suradnju, zanimaju ga i drniški pršuti, pa veli čak da bi mogli probati i sušiti meso od buše. To još nismo probali, ali zašto ne?
Ne znan kako vi, ali ja bi moga Marka slušat danima. I pisat o njemu u nastavcima. Nije čudo što je Napoleon rekao:
– Dajte mi 100 tisuća Hrvata, osvojit ću svit.
Da nam je sto tisuća ovakvih kao Marko, ne bi tribali ić nigdi. Dosta je nama bilo osvajanja za drugoga. Nego bi svit dolazija kod nas. Plaćat da more ist, pit i uživat. I mi zajedno s njin. Svoji na svome. Ispolirali bi Hrvatsku, sva bi sjala i svitlila.

Hercegovina.info