Jugoslav Čukić, noćni čuvar u kafiću na Banovom brdu u Beogradu (Srbija) pronašao je zaboravljenu torbu i u njoj nevjerovatnih 40.000 eura, koje je vratio vlasniku.
Ovaj pošteni čovjek je u vrtu kafića gdje radi, proteklog tjedna pronašao torbu sa 40.000 eura, 100.000 dinara i desetak bankovnih kartica i sve je vratio vlasniku, a zuzvrat nije dobio ni hvala!
U svojoj ispovijesti za “Informer“, Jugoslav, koji je po zanimanju strojarski inžinjer, rekao je kako već 15 godina radi kao noćni čuvar i za to vrijeme bezbroj puta je usrećio zaboravne vlasnike …
“Čim dođem na posao, prvo prođem kroz kafić i sve pažljivo pogledam, jer gosti često zaborave ključeve ili mobitel. Tako je i bilo prošlog ponedjeljka kada sam u vrtu, za jednim stolom uočio crnu torbu. Odmah sam je otvorio da provjerim da unutra nije neka droga, oružje ili možda bomba.
Međutim, torba je bila puna novca, oko 40.000 eura i 100.000 dinara. Sav sam se preznojio dok sam gledao novčanice u apoenima od po 200 i 500 eura. Tolike pare u životu nisam vidio! Momentalno sam zatvorio torbu i ponio je sa sobom da sačekam vlasnika “, ispričao je Jugoslav.
Nakon nekoliko sati je u kafić uletio vidno uzrujan i preznojen čovjek koji je panično tražio svoju torbu.
“Čuo sam naglo kočenje i vidio čovjeka da istrčava iz džipa. Došao je do vrata od kafića, blijed kao krpa. Mislio sam da će se srušiti. Pitao je je li tu ostala njegova torba, kada sam rekao da jest, počeo je panično da ponavlja: “Daj mi je, daj mi je, daj mi je”. Odmah sam mu je dao i on je sjeo i počeo brojiti novac. Kada je izbrojao, rekao je doviđenja i otišao. Nikada ne očekujem da me netko časti, ali je bio red da se zahvali, makar kavu popiti, da me ispoštuje kao čovjeka. Možda je tada bio u šoku, ali je mogao doći za nekoliko dana da se zahvali, ali čudni su ljudi “, zaključuje Jugoslav.
Ovaj pošteni čovjek iako krpi kraj s krajem da bi preživio i prehranio sebe i unuku, koja živi s njim, nijednog trenutka nije pomišljao da zadrži novac, jer kako kaže do kraja života ne bi mogao mirno spavati.
“Prije bih umro nego da uzmem jedan dinar koji pripada nekom drugom. Jednostavno tako sam odgojen, da mi čist obraz i miran san budu iznad svega. Nisam ni na trenutak pomislio da zadržim novac, iako sam znao da tu ima dovoljno da ne moram raditi do kraja života. Zamislite da je taj čovjek odvajao za stan ili da liječi dijete ne daj Bože, pa kakav bih to čovjek bio “, iskren je Jugoslav.