Ono o čemu sarajevski meinstream mediji šute, masovnim zločinima Titove partizanske vojske objavio je široj javnosti malo poznat portal Index.ba, čiji članak o masovnim pogubljenjima građana Sarajeva koje je izvršila zloglasna OZNA, prenosi Hrvatski Medijski Servis.
Oslobođenjem Sarajeva od fašizma 5. travnja 1945. godine, odnosno ulaskom XVI muslimanske brigade Jugoslavenske armije u grad, počinje proces masovnih likvidacija bez suđenja, uglavnom od strane Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA-e).
Još prije samog oslobođenja grada sarajevski ilegalci na čelu s Vladimirom Perićem Valterom sačinili su popis od oko 4 000 sarajevskih građana koji su optuženi za “suradnju s okupatorom i kolaboracionističko djelovanje”.
OZNA je po svojim šemama i pripremljenom evidencijom prema popisu počela uhićivati najčešće nedužne građane, pretežno Bošnjake, djelujući na razne načine. Stanovništvo je uhićivano po kućama, stanovima ili na ulici, ili mu je bio upućen poziv na saslušanje u Titovu kasarnu, kasarnu Jajce, Centralni zatvor i zatvore na Belediji, gdje je vršena daljnja tortura.
Među prvim uhićenim je bio Mustafa Mujagić, imućni građanin Sarajeva, kojeg su svi voljeli i cijenili. Dana 9. travnja 1945. godine u njegovu kuću na Mihrivodama upala su dvojica partizana koje je predvodio oficir OZNA-e te uhitili Mustafu i njegovu suprugu, koja je bila u petom mjesecu trudnoće.
Prvo su odvedeni u jedan stan u ulici Ferhadija, da bi potom bili prebačeni u Centralni zatvor. Nakon tri dana su odvedeni i likvidirani na nepoznatoj lokaciji. Nakon toga sva njihova imovina je zaplijenjena i dodijeljena novoj državi.
Hakija Oprašić je 1943. godine pobjegao iz Višegrada zbog četničkog terora u Rogaticu, a nakon što se i Rogatica našla na udaru četnika pobjegao je u Sarajevo krajem 1944. godine. Pouzdano se zna da nikada nije bio niti u jednoj vojsci, te je u travnju 1945. godine dočekao s građanima Sarajeva oslobođenje grada.
Dana 6. travnja odveden je s grupom građana na nepoznatu lokaciju gdje je ubijen. S njim je bio i njegov prijatelj Asim koji je uspio pobjeći iz partizanskog logora. Dok je bio u logoru čuo je kako neki partizani srpske nacionalnosti govore “Oprašića treba ubiti”.
Među uhićenima našli su se i brojni ugledni građani, poput: Ismeta ef. Gavrankapetanovića, književnika Edhema Mulabdića, profesora trgovačke akademije i narodnog poslanika, Atifa Hadžikadića, Mehmeda Nazifa Zupčevića, Mustafe Busuladžića itd.
Zatvoreni su u Osman-pašinoj vojarni. Na smrt su osuđeni, a potom strijeljani: Mustafa Busuladžić, Atif Hadžikadić te neki brijač Prudelj i Ante Jurin.
Edhem Hota, bježeći iz Sokoca od četnika, pred kraj Drugog svjetskog rata došao je u Sarajevo. Navodi da su partizani Mumina Kahrimana odveli na Igman s brojnim drugim građanima i tamo strijeljali.
Sabit Alagić, koji je pobjegao iz sela Lubardići, općina Rogatica, bio je pripadnik Muslimanske milicije u svom kraju. Čuvali su narod od četnika. Iako je bio invalid (imao je krivu ruku) dobrovoljno se pridružio miliciji. Kada se selo više nije moglo braniti pobjegao je u Sarajevo.
Prvih dana nakon oslobođenja partizani su ga odveli u Filipovića logor. U noći su ga izveli pred OZNA-e na saslušanje, a nakon kratkog govora strijeljali zajedno sa Selimom Karišićem, koji je bio kaplar u vojsci Kraljevine Jugoslavije, Nazifom Kurtićem, za kojeg se nije moglo ništa dokazati, ali je na sebi imao vojne pantalone pa je OZNA-e bio sumnjiv i izvjesnim Omerom kod koga su pronašli Kur’an. S još stotinjak drugih ljudi odvedeni su na nepoznatu lokaciju gdje su strijeljani.
Hamid Muftić je također pobjegao iz Rogatice 1944. godine. Nakon oslobođenja Sarajeva odveden je u Filipovića logor s grupom od oko 400 Bošnjaka, nakon čega su upućeni prema Visokom, poslije čega su likvidirani.
Njegov brat Galib kada je upitao čuvara Sulju Rađu gdje mu je odveden brat, dobio je sljedeći odgovor: “Nemoj ih više tražiti, nećeš ih nikada naći, svi su likvidirani”.
Prema svjedočenju Osmana Zukića iz Rogatice, partizani su imali praksu da kratera avionskih bombi, koje su pravile velike rupe, koriste kao masovne grobnice. Pred njih bi dovodili građane, strijeljali ih a potom bacali u te rupe.
Dalje navodi da je jedan osuđenik rekao partizanskom vojniku: “Nemojte me ubiti, kod kuće imam petero djece, nisam ništa skrivio”. Međutim, partizani se nisu obazirali na molbe te su ih sve strijeljali.
Jedne večeri dok je prolazio pored jedne rupe začuo je kako netko zapomaže, ali mu se isprva nije usudio pomoći jer je OZNA-e likvidirala i one koji su pomagali osuđenim. U jutarnjim satima, dok se ništa nije vidjelo, spasio je izvjesnog Selima Čauševića koji je nakon rata živio još 25 godina i imao tri sina. Kasnije je spasio još jendog ranjenika ali, kako navodi, ne sjeća mu se imena.
Jedan od očevidaca masovnih zločina partizana i OZNA-e je i Ramiz Muzur s Hrasnice. Navodi da je vidio nekoliko kamiona u kojima su se nalazili ljudi vezanih ruku kako idu prema Glavnom groblju na strijeljanje.
Sutradan kada je došao na to mjesto, vidio je kako na ubijene bacaju kreč i zatrpavaju ih zemljom. Današnja lokacija na kojoj se nalazi masovna grobnica se zove Muje Memića strana i nalazi se uz Glavno groblje. Također, svjedoči da su partizani dovodili ljude i na njivu koju su zvali Bara, a više nje se nalazi Dola, te ih strijeljali.
Nurija Kapo, koji je također stanovao na Hrasnici, svjedoči da su rupe bile široke 6, a duboke više od 10 metara. Navodi da je sutradan otišao do odbornika u Kovače da prenese šta je vidio, a nakon izrečenih tvrdnji dobio je ljutit pogled i odgovor: “Sad ste to rekli i nikada više! Kome god kažete i vi i taj kome ste rekli će biti zatrpan u onu rupu!”
Jedna od masovnih grobnica gdje su partizani strijeljali neistomišljenike se nalazi i u Kazinoj bari kod Hadžića. Prema svjedočenju Osmana Buže, jednog proljetnog jutra 1945. godine, dok je vodio koze na ispašu, pronašao je desetine ubijenih ljudi povaljanih jedan do drugog.
Kada je lokalnim vlastima rekao šta je vidio, organizirana je grupa mještana koja je volovskim kolima prevukla ubijene do obližnjih tranšea, koji su bili iskopani još za vrijeme rata, te ih pobacali i zakopali u tranšeje. Njegov otac Mujo je bio svjedok likvidacije 250 ljudi kod Bužine bare, koja se nalazi niže prevoja Osenik.
Velika masovna grobnica je bila i na Alipašinom polju u Sarajevu. Tu su zatvorenici dovođeni nakon što su odsjeli u Filipovića logoru. Nakon što su ispitani, upućeni su prema jami na Alipašinom polju. Među onima koji su odlučivali o sudbini ljudi bili su Živko Jošilo iz Sarajeva, Milan Anđić iz Gacka i neki Manđuka bez ruke.
Svjedok Muharem Lončarić, koji je bio partizan na straži, navodi da su u jamu bačeni i neki poznati ljudi poput Mehe Bajrovića, Alije Aladžuza i Ferhata Rokše. O tome kako je izgledala masovna grobnica na Alipašinom polju svjedoči Atif Delalić koji se tada zatekao kao učenik Željezničke zanatske škole u Sarajevu, a koja se nalazila u blizini mjesta egzekucije, vidio brojne zatrpane kratere iz kojih su virile vezane ruke u visini do lakta.
Očigledno da je među strijeljanim bilo preživjelih koji su pokušavali da se iskobeljaju. Kada je prilikom izgradnje vage za teretne kamione na Alipašinom polju 1969/70. godine otvorena masovna grobnica, vlasti su ogradile prostor kako slučaj ne bi dospio u javnost.
Jedan od radnika na izgradnji vage za teretne kamione je bio i Kasim Čorbo. Svjedoči da je vidio brojne leševe čije su ruke bile vezane bodljikavom žicom, telefonskim kablovima i lancima. Tada su na lice mjesta došli funkcioneri UDBA-e koji su leševe potrpali u kamione i odvukli na nepoznatu lokaciju.
U komentaru na ovaj tekst Muhamed Borovac, urednik Glasnika RBiH napisao je kako je izgleda netko nedobronamjeran promjenio početak članka o zločinima u Sarajevu. Naime, u originalnom članku je jasno pisalo da je Sarajevo oslobodila 16. muslimanska brigada, 5, travnja 1945., ali da su srbijanski partizani ušli u Sarjevo 6. travnja, i da se zato 6. travanj vodio kao Dan oslobođenja Sarajeva.
Znači, netko nedobronamjeran, dok je postirao članak, je ispustio tu informaciju. Vjerojatno se radi o navodnom “antifasisti” koji ne može da podnese da Bosnjak sazna da su partizani iz Srbije činili zločine nad Bošnjacima Sarajeva.
Ovako su njegovom krivotvorinom zločini partizana nad Sarajlijama potpuno neopravdano stavljeni na konto 16. muslimanske brigade. To je samo nastavak onih metoda skrivanja istine iz vremena Jugoslavije o kojima sam pisao u prvom dijelu, napisao je Borovac.
Branko Penjak
