Pismo snajperiste koji je ubio djevojčicu u Sarajevu: “Vidio sam da se smije”

“Ne znam kakav je đavo ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, kolovoz  1992., rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam promatrao ulice. Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako  odmiče od česme i jednu ženu s djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme …

snajper

Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne događa nikakvo ludilo … A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Šta se ona smije, mislio sam, da li ona ona meni meni smije ?!
Ja se tu zlopatim, krvarim u životu bez života, a ona se smije kao da me prevario – kako  i dalje mogu biti toliko zadovoljni i sretni, mislio sam. Nećeš ti reći, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ne kontroliram, spustio na obarač i počeo da ga stiskam … Prestani, zaustavi se, ja sam vikao U sebi, ali moj moj prst nije me više slušao …

Nisam ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sve u goloj vodi. Sve je na ličilo na noćnom moru, kao neki san na javi. Ma, tješio sam se, da ja jesam neki san, ništa od toga nije desilo …

Uzeo sam dvogled i pogledao u smjeru česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njezina majka stajala pored nje, s urlikom na zgrčenom licu. ”

Dio je ovo pisma izvjesnog Predraga O, rođenog Sarajlije koji je u posljednjem ratu prešao na stranu agresora, a snajperom je ubio devetogodišnju djevojku Dijanu.

Predrag je u Beogradu 2000. godine počinio samoubojstvo  jer  nakon ovog ubojstva  nikad više nije bio isti, što je priča objavljena “Slobodna Bosna”. Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona je pitala: “Zašto si to učinio?”. Od tog dana ga je, kako je napisao u  pismu, “utvara nevinih djevojčica posjećivala svuda i na svakom mjestu”. Ne može se više podnijeti, odlučio je da se ubije.

Nezvanični podaci govore kako je u vrijeme ubojstva u Sarajevu ubijeno oko 1.500 djece. Udruga roditelja ubijene djece raspolaže sa dokumentacijom od 534 ubijenog djeteta. Prva dječija žrtva Središnjeg rata BiH pala je 2. svibnja  1992. godine kada je ubijena Aida, kćerka sarajevskog pisca za djecu Fahrudina Kučuka. Aida je imala šest godina.

Za naš je portal svojevremeno govorila i obitelj  Mirze Imamovića koji je imao pet godina kada je poginuo i čije su stvari bile izložene 2012. u SARTR-u, na izložbi predmeta djece ubijene tijekom opsade u ratnom Sarajevu.

Njegova majka tada nam je citirala poslovicu, po kojoj je “ono što se pravimo da ne postoji, kao da nije ni bilo”, i zato je zahvalna na izložbi. Priča nam je i kako je Mirza divan dječak koji je s ocem redovito išao na utakmice. Kad je poginuo bio je jedinac, danas ima dva sestra, piše “Radio Sarajevo” …

Već godinama iz Udruženja ubijenih djece Sarajevo inzistira na inicijativi pred Tužilaštvom da se pokrene istraga o (planski) ubijanoj sarajevskoj djeci, te da su zločinci koji su počinili ove zločine procesuiraju. Dvadeset godina nakon kraja rata, vrijeme je.