PISMO ZABRINUTOG RODITELJA

škola

 

Nova školska godina, stari problemi, knjige skupe, ruksaci teški, roditelji zabrinuti…
Početak nove školske godine često predstavlja veći stres za roditelje nego za djecu, jer većina djece početak škole dočeka bezbrižno i sa osmjehom.
No roditeljima nije do smijeha, troškovi rastu, što je više školaraca – brige su veće. Kad imate tri školarca, kao ja, onda preživjeti ovaj mjesec znači uspjeh ravan Ginisovom rekordu. Znam reći da je Thompsonu bilo lakše skupiti 2325 Ivana na Kupresu, nego nekim roditeljima spremiti djecu u školu. A onda stanem i zahvalim Bogu što mi je dao to troje “pačića” (kako kaže naš fra Ćiro) da se imam u životu za što boriti i brinuti.
Ali prvi dan škole u OŠ “Fra Lovro Karaula“ za jednu moju školaricu počeo je u suzama i u šoku. Pri sastavljanju odjeljenja za šeste razrede nju je razdvojilo od dvije prijateljice s kojima je pet godina išla skupa u područnu školu i s kojima živi u istom selu. Razočarana i u suzama nazvala me i zamolila me odem u školu. Nadajući se da to i nije neki veliki problem, uputio sam se kod ravnateljice i pedagogice koja pravi rasporede odjeljenja, sve u nadi da ću uspjeti rješiti veliki problem svoje kćeri.

 

Nakon što sam obrazložio njen, a samim tim i moj problem, dobio sam odgovor koji me zaprepastio. Rekle su mi da se tu više ništa ne može uraditi, jer sastav odjeljenja u prvim i šestim razredima mora zadovoljavati nacionalnu, spolnu i brojčanu jednakost i da sam o tome morao prije misliti. I dok su mi pokazivali tabele i pravdali svoje odluke, zapitao sam se slušam li ja sjednicu Doma naroda u kojem mora biti 17 Hrvata,17 Srba,17 Bošnjaka i zašto mi lažu da su im djeca na prvom mjestu.

 

Zašto pojedini roditelji svojoj djeci “štele” i razrednike i nastavnike.Zašto prvi razredi nisu popunjeni po tim pravilima? Zašto prošlogodišnje šeste razrede niste popunjavali po tim pravilima? Zašto moja druga kći ide u razred sa tri djevojčice a u ostalim odjeljenjima ih ima i po duplo više? (Provjerite). Znate li zašto?

 

Mislim da znate. Razmišljao sam što da učinim? Da li trebam biti nekulturan, da vičem, galamim, psujem, da im razbacam stvari po kancelariji? Sklopio sam ruke, zatvorio oči i smirio se, zahvalio “stručnoj” ravnateljici i još “stručnijoj” pedagogici, zaželio im sve najbolje u njihovom budućem radu i napustio ured.
Prolazeći kroz hodnik škole, onako potišten, zapazio sam da je većina stvari u toj školi ostala ista još od 1986.godine, kad sam je ja pohađao. Ušao sam u WC, da se umijem od gađenja koje sam sve vrijeme osjećao i dodatno se razočarao. U 21. stoljeću “čučavci” su kod nas još u uporabi. Ne postoje košare za smeće u ženskim kabinama.

U dvorištu škole gledam igralište koje ni nakon trideset jednu godinu nijedan ravnatelj nije uspio ograditi. O fasadi škole i putu do mostića kojeg djeca svakodnevno koriste, da i ne govorim. Onda sam shvatio da su problemi ove škole puno veći i dublji. Nije ni čudno da ovu školu nazivaju “ŠKOLA SLUČAJ”.
Gospodo,Vi koji se brinete za ovu školu,za građane Livna, za našu djecu, predlažem da u ovu školu sljedeći put dovedete Predsjednika Vlade Republike Hrvatske, Andreja Plenkovića!
Nadam se samo da mi jednog dana moja djeca neće reći: “TATA, ZAŠTO NISMO I MI OTIŠLI U NJEMAČKU?”