U potrazi za ‘nestalim Hrvatima’ otišli smo do splitskog kolodvora: autobusi su puni, dica i žena plaču, ode ćaća u Njemačku…

njemčka

Hrvatska nema egzaktnih podataka o iseljavanju svojeg stanovništva, ne postoji institucija kojoj se možete obratiti s pitanjem: gdje smo? Registra stanovništva jednostavno nemamo. Doduše, more nelogičnosti imamo. Tako je, recimo, prema podacima Državnog zavoda za statistiku broj nezaposlenih u Lijepoj našoj manji za vrtoglave 52 tisuće ljudi a u isto vrijeme je i broj zaposlenih za deset tisuća manji. Da, dobro ste pročitali. Manje ovih, manje onih – stvarno, ljudi moji – gdje smo? Gdje nam nestadoše ljudi?

U potrazi za “nestalim” prošetali smo do splitskog autobusnog kolodvora, odakle svakoga dana najmanje jedan autobus odlazi na put prema Njemačkoj. Linije Split – Muenchen – Stuttgart – Frankfurt rade ko satić, a švere su se zaustavile na brojci tri kada smo i mi došli ispratiti one koji će Split zamijeniti nekim od tih njemačkih gradova. Eduard Štok i Jurica Ražnjević su vozački par koji će (i) ovaj put putnike sigurno dovesti u zagrljaj tuđe zemlje.

Puni autobusi

– Radno sposobni ljudi u najboljim godinama, uz to i školovani nam odlaze, svi su autobusi puni, a prijevoznika je više nego ikada. Pa kad čujem brojku od sto tisuća iseljenih u zadnjih nekoliko godina, onda tome nadodam još najmanje 80 tisuća jer, nažalost, mnogi rade “na crno” – veli nam Štok.

– Najtužnije je kada oca obitelji ispraćaju supruga i djeca, to je strašno! Djeca plaču – ostaje bez teksta Ražnjević.

Ni jedan od putnika, slažu se obojica, im nije rekao “Dobro mi je”. Plaće su veće, naravno, sigurnije, sve vezano uz birokraciju je organizirano na visini, ali u Splitu je sunce, u Muenchenu magla. I nije svaka priča baš laka ni jednostavna.

– Sjećamo se mladića kojeg smo ukrcali jedno hladno jutro u Stuttgartu, tada smo vozili za Slavoniju. On je, siroče, radio u Njemačkoj kod nekog našeg čovjeka, ma šta radio – crnčio, a ovaj ga nije isplatio! I onda mu je susjed iz sela dao 200 eura da se mladić može vratiti kući – vele nam vozači.

– Rekao je: Nikad više! – kažu nam.

A opet, dodaju, s druge strane većini je svaki odrađeni sat plaćen. Smještaj im, za početak, nije idealan, dijeli više ljudi istu sobu, isto kupatilo, ali kada se snađu – vrate se po obitelj i nastave život izvan Lijepe svoje u Lijepoj tuđoj.

Razlozi bijega

– Kada vam djeca odrastu, školuju se u Njemačkoj – nema šanse da će se vratiti u Hrvatsku. Dapače, neće ni ljetovati ovdje, odabrat će radije Španjolsku – veli nam Ražnjević, a Štok dodaje:

– Tako ne gubite jednu generaciju, već odmah dvije! A kod nas nitko ne brine, čak niti ne razmišlja zašto nam ljudi odlaze! Možda je vrijeme da netko kaže Vladi kako nisu samo financije razlog zašto ljudi odlaze, već da je razlog mnogo dublji: mobbing, nesigurnost, loš rad inspektorata koji ne kontroliraju poslodavce, neizvjesnost. Kod nas čovjek kad ode na posao ne zna hoće li ga imati i sutra, ne zna hoće li dobiti plaću!

Pa onda uspoređujemo generaciju migranata s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, tada su Hrvati mahom odlazili također u Njemačku. Bila je to obećana zemlja.

– Tada su odlazili iz države koju nisu doživljavali svojom! U autobusu bi se na putu pjevalo, veselilo. Danas je tuga i tišina. Nitko se ne raduje, a odlaze iz zemlje za koju su krvarili – veli nam Štok.

Najbolji radnici

Razgovarajući smo se toliko rastužili da nam ni putnik Alexander Zöberkein nije uspio vratiti osmijeh svojom analizom stanja u našoj državi:

– Kako vam je lijepo! Mi smo s mračnih muenchenskih minus deset došli ovdje na splitskih sunčanih plus deset! Sve što vama treba je red! Jer – vaš narod je vrijedan, pun znanja, spretan, kod nas su Hrvati poznati kao najbolji radnici, pa me čudi što je ovdje za radnika tako nesigurno ozračje. Sigurnost je ono što čovjek treba! Kada mu pružite to, on će vama pružiti sve svoje znanje i tada ste na putu prema prosperitetu i boljem sutra – zaključio je Alexander.

Njegova djevojaka Kristina Vrdoljak, dijete naših “gastarbajtera”, sluša nas sa strane i sve se smješka:

– Da, mogu se zamisliti kako živim ovdje! Ali, uvijek taj “ali”! Tražim… Ne, zahtijevam svoja prava, a nekako nisam sigurna da bih ih ovdje sad dobila na takav način – veli.

Oproštaj s Ljubom

I dok tako mudrujemo i umjesto onih koji su (jako dobro) plaćeni da to rade, osmišljavamo bolji život za sve nas – Ljuba Jozić dodaje svoj kufer našem vozaču Eduardu Štoku. Suprug joj Ante stoji sa strane, sve se smješka on njoj, ona njemu, a čini se da bi tuga koja ih veže mogla prsnuti samo da ju je dodirnuti. A kad tuga prsne onda se utope svi u njoj, pa se borimo šalom, ali sve onako – nedovoljno dobro…

– Pa šta ćete sad bez svoje žene – pitamo Antu.

– Nać’u drugu! – on će ko iz topa.

I smijemo se svi, a jasno nam je – radije bi plakali. Ljuba nam veli zašto se u svojim zrelim godinama odlučila otići.

– Radila sam u ugostiteljstvu 20 godina i sada sam dala otkaz! Idem u Muenchen na bolju plaću, na bolje uvjete. Ako Bog da pa sve bude kako zamišljam, uskoro bi za mnom mogli doći i suprug i sin – kaže.

– Treba kuću dovršit, dicu oženit, nije lako, ali trudimo se – dobacuje Ante.

Ima li kraja?

Čvrsta ka stina – Ljuba se doima ženom koja zna što hoće i koja može sve što hoće, do trenutka kada nam njezin Ante kazuje kako je njegova heroina nedugo prije ove životne prekretnice još jednu pobjedu izvojevala, onu nad bolešću. I tu se reporteri raspadaju po šavovima, pa se s potpunim neznancima grle i plaču po kolodvoru, kao da im najrođeniji odlaze. I odlaze. Naši, vaši.

Mi koji ostajemo – radimo što? Spremamo se na odlazak i mi, ili? Gdje je “stop”, gdje je kraj, zašto nam nije najbolje doma, zašto sreću tražimo po tuđim domovima?

– Naježim se kad nemam – kaže Ljuba.

Odlaze nam, sutradan oko 6 su u Muenchenu, pa u 9 u Stuttgartu i u 13 u Frankfurtu. Do prvog blagdana, evo Uskrs samo što nije.

Slobodna Dalmacija