Požar koji je sinoć nešto prije 21 sat zahvatio Dom penzionera u Tuzli izbio je na sedmom katu gdje su bili smješteni nepokretni štićenici.
Nitko ne zna zašto su najteži bolesnici bili smješteni na posljednjem katu, ali svima je jasno da je to itekako otežalo proces evakuacije s obzirom na to da se liftovi nisu smjeli pokrenuti, a vatrogasci su na rukama iznijeli one koje su uspjeli spasiti.
No, to gdje je ova kategorija društva bila smještena nije jedini problem. Problem je i u kakvim uvjetima su boravili, te kako su bili tretirani.
Iskazi koji su šokirali javnost
Lavina se pokrenula nakon što se Mirza Mustafagić oglasio na svom Instagram profilu o navedenom slučaju, a njegovi pratitelji su mu krenuli slati poruke o njihovim iskustvima i saznanjima.
“Do kada ćemo točno da šutimo? Da ne izlazimo na ulice i borimo se za naša prava? Da doživljavamo strahote i da idemo po presumpciji – pa dešava se? Do kad? Da li mislite da je normalno da matorci (ili bilo tko drugi) seksualno iskorištavaju maloljetnice? Da li mislite da je normalno da 11 osoba koje ne mogu da se izbore za sebe izgori u požaru? Da li mislite da je normalno da onkološki pacijenti opet nemaju lijekove? Da li mislite da je normalno da mi naše sugrađane liječimo zahvaljujući pozivima i moljenjima da se uplati jer je hitno? Da li mislite da je normalno da sebi povećavaju plaće? Do kad ćemo točno da šutimo? Uz pijetet prema svakoj žrtvi – kako se ova tragedija u Tuzli razlikuje od one u Novom Sadu (bez da umanjim strahotu bilo koje tragedije). I jedno i drugo su rezultat nebrige sustava i dugogodišnje učmalosti zapošljavanja sinova, kćeri, dajdžića, prijatelja itd”, napisao je Mustafagić.
Sjećanja volontera i obitelji korisnika
Nakon što je ovo napisao, Mirza je podijelio i poruke koje su mu u međuvremenu stigle.
“Kao volonteri, njegovatelji, punih devet mjeseci smo radili po 15 sati dnevno svojevoljno i besplatno i stalno ukazivali na katastrofalne uvjete pod kojima se radilo”, kaže jedan volonter dodavši da su “zadnji put direktora čekali puna dva sata ispred ureda da dođe iz kafića dok mu teče radno vrijeme kako bi ga zamolili da makar obične ventilatore kupi ljudima u sobama”.
“Bakama smo marame s glava skidali da ih nakon kupanja posušimo…Neka vam je svima na obraz iako ga nemate…Rastjerali ste nas u Njemačku”, dodao je.
Podsjećamo, upravo je Mirsad Bakalović podnio neopozivu ostavku s mjesta direktora Doma Penzionera nakon sinoćnje tragedije.
Zastrašujući uvjeti
“Pacijentima od 3. do 7. kata se nisu ni sobe čistile, a posteljina je u fekalijama po 10 dana stajala. Još se i galami na pacijente ako iznemogli nešto isprljaju ili, ne daj Bože, povrate”, stoji u jednoj od poruka.
“Bila sam svjedok i ja i moje kolege koje su tu odradile praksu i poslije bili volonteri da su se ljudi kupali tečnim sapunom i običnom spužvom odsječena od madraca da kreveta”, stoji u drugoj poruci.
“Dajdža moje mame je bio korisnik doma, blago rečeno užasni uvjeti, žohari, prljavština. Moja majka i ja smo ga posjećivale sedmično, nosile hranu. Nosile smo odjeću, posteljinu kući da peremo jer u domu nisu prali, sve je bilo jako prljavo. U domu smo mu mi čistile s našim sredstvima koje ponesemo od kuće. Ma horor čega smo se nagledale. Na prvim katovima su bile pokretne osobe, to je bilo čisto i uredno. Kada dođe televizija te se sobe pokazuju, nikome nije palo na pamet da se popne koji kat više”, navodi se u još jednom iskustvu.
Vrijeme je za sustavne promjene
Ovi iskazi otvaraju brojna pitanja o stvarnim uvjetima u kojima borave štićenici doma. Jasno je da su problemi, o kojima svjedoče bivši volonteri i obitelji korisnika, morali biti uočeni i riješeni mnogo ranije
Službeni nalaz o uzroku požara se čeka, a čeka se i utvrđivanje odgovornosti za ovakvo stanje.
Već sada je očito da su uvjeti opisani u svjedočenjima – nehigijenski, nehumani i krajnje nedopustivi za bilo koju ustanovu koja brine o bolesnim i nemoćnim osobama.
Iako se trebalo djelovati preventivno, za nadati se da će se bar posljedično stanje popraviti kako bi bar oni štićenici koji nemaju druge opcije za boravak, imali uvjete dostojne čovjeka.
Svakako, važno je spomenuti i da svi moraju početi reagirati prije nego što se tragedije dese. Svaka pukotina, zapuštena instalacija, uvreda, prijetnja, nasilje ne bi smjeli ostati samo tema razgovora u komšiluku – to treba prijaviti, zabilježiti, tražiti reakciju.
Tek kad se počne govoriti glasno i na vrijeme, može se spriječiti ono što kasnije svi žale. Jer odgovornost nije samo na institucijama koje često zakažu, nego i na svima nama koji vidimo, znamo, a šutimo – sve dok ne bude kasno, piše Tuzlanski.ba.
