Ovo je priča o Nini Zeljković, hrabroj djevojčici koja nije preživjela pakao opkoljenog Sarajeva: njen ratni dnevnik postao je obvezna lektira u njemačkim školama

sarajevo

Zašto, prokleti bili, ubijate naše duše, koje postoje samo da vole? Da vole mir, igru, sreću… Ali, opet, kleti vas neću, jer i vi ste tate neke djece što vole mir i sreću…

Zapisala je to velikim slovima u svom dnevniku 12-godišnja djevojčica Nirvana Zeljković u ljeto 1995. godine u opkoljenom Sarajevu.

Na stranici čije je rubove spalila upaljačem, ljubičastom bojicom je nacrtala srce i u njemu ispisala riječ mir, te zalijepila sličicu “Nindža kornjače”.

Nina, kako su je svi zvali, nedugo nakon toga postala je žrtva ljudi kojima je uputila ovu poruku, dok se igrala u blizini škole s drugom djecom. Ranjena je tijekom granatiranja Sarajeva s okolnih brda.

Bitku za život je izgubila 2. rujna 1995. godine kao jedno od posljednje djece ubijene tijekom opsade Sarajeva. Ukupno ih je ubijeno 1.601, piše Al Jazeera.

Dvadeset godina poslije njena majka Azemina Zeljković iz kutije ukrašene crvenom vrpcom izvlači izblijedjele fotografije svoje kćeri, te svijetloplavu ukosnicu u obliku leptira, koju je stalno nosila.

Na kraju, pažljivim pokretima vadi Ninin ratni dnevnik, prelazeći polako rukom preko korica oblijepljenih slikama izrezanim iz dječjih časopisa.

“Bio je 27. kolovoza. Dan sunčan, miran, metak se nije čuo. Kažem joj da ne izlazi, da je najopasnije kada je tako mirno. Ona je iznijela dekicu i ‘barbike’ u stubište, ali je, ipak, otišla na ulicu i pala je ta granata. Za nekoliko dana nije je više bilo”, prisjeća se drhtavim glasom tog dana Ninina majka.

Još brižno čuva i njenu haljinu, u kojoj je nastupala na natjecanju latinoameričkih plesova, gdje je često osvajala prva mjesta.

Jutros, kada sam se probudila, odmah sam pomislila na natjecanje, napisala je djevojčica u svom dnevniku u jutro 26. kolovoza 1995. godine. Taj dan je, s drugom djecom iz naselja, imala nastup u sarajevskoj Slogi.

Bilo je predivno, stvarno. Dobila sam martinke i tene!, opisala je svoje utiske na kraju dana. Bile su to njene posljednje rečenice unesene u mali rokovnik, uz koje je nacrtala i ružu.

Ostanak u Sarajevu nakon toga bio je pretežak za Nininu majku, oca i sestru Belmu. Već u studenom 1995. godine odlaze u Hrvatsku, a zatim u Sjedinjene Američke Države.

Ipak, devet godina kasnije vraćaju se u svoj grad, kako bi, kažu, bili bliže svojoj Nini.

Na mjestu gdje je stradala zatiču spomen-ploču, na kojoj je pisalo: Draga Nina, ovom ulicom si išla u školu i iz ove ulice si otišla u vječni mir. Živjet ćeš u našim mislima.

Kako kaže Azemina, postavio ju je jedan Sarajlija vidjevši fotografiju i karton na kojem je bilo ispisano ime njene kćerke, a ispod njega položeno cvijeće.

Posvetu Nini primijetio je i njemački novinar Peter Munch, te je odlučio napisati članak o djevojčici koja je ratne dane ispunjavala plesom i pisanjem.

Međutim, nakon što je upoznao njene roditelje i čuo priče o Nini, dnevnik je uobličio u knjigu, koja je postala obavezna lektira za djecu u njemačkim školama. Naslov joj je Miris lipe, a za sada je prevedena na talijanski i bosanski jezik.

“Ninin grob je ispod lipe, zato se tako zove. Knjiga koju sam ja počela pisati zvala se Miris bagrema. Dugo sam je pisala, naravno, teško mi je bilo, emocije prorade, pa spustim papir…”, priča Azemina.

Zatim tišim glasom i suznih očiju dodaje: “Jer sam ja njoj na uho šapnula dok je bila u komi: ‘Nikada te neću zaboraviti i uradit ću nešto da tebe ne zaborave.'”

Taj naslov je izabrala jer je, kaže, na nju veliki trag ostavio bagrem koji je rastao u njihovom dvorištu i koji im je bio prividna zaštita od granata u ratu.

“I onaj miris, kako bagrem zna da miriše… I jedan dan ona plače, doziva me, viče da komšije hoće da bagrem posijeku. Kaže: ‘Mama, nemoj slučajno da uzmeš nijedno drvce od toga da naložiš.’ A mi nemamo više ni stola, ni stolice, ni starih cipela u kući…”

U tom momentu, nastavlja pričati, kćer joj je donijela sve svoje igračke da ih naloži kako bi spasila drvo ispred kuće.

“Izvadila je jednu lijepu krpenu lutku, dala joj je ime ‘Čupava Lela’ i kaže: ‘Čupava Lela dobro gori, može sigurno jedna juha da se napravi'”, s tugom, ali i osmijehom na licu prisjeća se Azemina.

Na kraju, kaže, nije htjela rastužiti kćerku, pa nije uzela nijedan komad drveta za loženje koje su joj susjedi donijeli kada su posjekli bagrem.

Ninin sprovod obavljen je po noći, kako bi u mraku ljudi bili sigurniji od snajpera i granatiranja, piše Al Jazeera.

Nakon toga njena majka je pročitala dnevnik u kojem je bilježila svoje dječje dane u ratu, prve simpatije, druženja i strah.

Najviše se iznenadila kada je na posljednjim stranicama pronašla ispisan stih Mevlane Dželaludina Rumija, pjesnika i sufijskog učitelja iz 13. stoljeća, koji se navodi i u knjizi Derviš i smrt Meše Selimovića.

Dječjim nesigurnim rukopisom 12-godišnja djevojčica je zapisala:

Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zađu? Tebi se čini smrt, a to je rađanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.