Prof. Branko Penjak

O IMENU LIVNA

Prvi dio

 O posljednja tri i pol tisućljeća življenja na prostorima današnjeg Livanjskog polja i drugih Livnu bližih i daljih prostora može se saznavati i dokučivati proučavanjem arheoloških, antropoloških, etnoloških i inih dokaza, kao i čitanjem i raščlambom antičkih grčkih, rimskih, te srednjovjekovnih zapisa, kronika, zapisane i nezapisane mitologije i legendi.

Mnoge stare ilirske gradine svjedoče da su Iliri na prostoru, kojeg danas zovemo livanjskim, glamočkim, kupreškim, duvanjskim, imotskim, aržanovskim, triljskim, sinjskim, prominskim i inim bili brojni i da su spremno voditi obrambene ratove, a stari rukopisi, stare kronike, te nekropole i arheološki ostatci govore: kako o ilirskim  ratovima, tako i o običajima, načinu življenja, načinu pokapanja mrtvih, a pored neuništenih ostataka postoje i narodna pamćenja sačuvana u običajima, odijevanju, etnoglazbi, toponimima, kao i u narodnoj usmenoj predaji.

Ilirska plemena su živjela na prostoru na kojem se prostirala bivša Jugoslavija, te današnja Albanija i dijelovi Italije. Najmoćnija ilirska plemena su povremeno imala svoje države, svoje vladare: Kadma, Ilirikusa, Bardilija, Agrona, Teutu. Veneciju su također osnovali Iliri Vendeti, a romanizirana Venecija je dugo vremena bila najveća pomorska sila na sredozemnim morima. Hrvatima je dobro znana kao osvajačka Mletačka Republika.

O ratovima i otporu Ilira kolonistima Grcima, Makedoncima i Rimljanima zapise su ostavili sami osvajači, a o življenju onih koji su kasnije doseljavali na prostore  Rimske Dalmacije i Rimske Panonije, pa potom odselili govore povijesni dokumenti, a o onima koji su u stoljeću sedmom doselili i odlučili  opstati, dokazi  su njihovo postojanje na tlu koje su svojim znojem i svojom krvlju označili i svijest da su za tu grudu kamenog tla bezbrojnim lancima vezani.

Među antičkim pisanim dokumentima o ilirskim prostorima je i jedna sačuvana više puta preslikavana rimska zemljopisna karta. Tu rimsku kartu (svitak rimskih karata) je 1265. godine u dotrajalom stanju u jednom samostanu u istočnoj Francuskoj pronašao svećenik Colmar i preslikao ju na pergament papir. Svitak je bio dugačak šest metara i sedamdeset i pet centimetara, a širok 33,6 centimetra i u naravnoj veličini je preslikavan. Za taj zemljovid povjesničari su našli dokaze da je preslik rimske karte izrađene u četvrtom stoljeću, da je to najvjerojatnije rad kartografa Kastorija.

Kastorij je oko 340. godine pravio karte i po dokučivanju povjesničara, on je obnovio i nadopunio i rimsku kartu iz prvog stolječa, kartu koja se pripisuje Marcu Vispaniju Agripi. I Colmarov primjerak karte je bio u lošem stanju kad ga 1494. godine u njemačkom samostanu Tagernsee u gradu Wormsu pronašao Conrad Picel-Celtes, te ju oporučno 1507. godine ostavio znanstveniku strastvenom antikvaru Konradu Peutingeru.  Peutinger ju je proučavao i precrtao i dugo je bila obiteljska dragocjenost. Promijenila je potom  nekoliko vlasnika, a zahvaljujući Eugenu Savojskom u osamnaestom stoljeću je stigla  u carsku Austrijsku nacionalnu knjižnicu i sad je tamo. U dvadesetom stoljeću je proglašena svjetskom dokumentacijskom baštinom. Znanstvenici je imenuju imenima: Latinicaza, Karta cursus publicus, Tablica Peutiner, a najčešće je imenuju imenima Peutingeriana tablica i Tabula  Peuntingeriana.

Rimski povjesničari su zapisali da su rimske karte ondašnjeg antičkog svijeta  nastala na osnovu vojnih zemljopisnih karata koje su koristili  rimski legionari. Poznato je da rimske vojne karte, zvane intirerariumi, potječu iz prvog stoljeća pr. Kr. i iz prva četiri stoljeća po Kr. Zabilježeno je da je u prvom stoljeću Latincaza bila ucrtana i na mramornoj ploči ispred vile Vispania u Campusu Marka Vispanija Agripe, a i to da je mramorna ploča stradala 79. godine u erupciji Vezuva.

Kartu na dvanaest pergament listova je svršetkom četvrtog stoljeća opisao i veliki rimski vojni strateg Publius Flavius Vegetus Renatus, strateg kojeg se pamti i po nadimku  Vegeti i po izreci „Ako želiš mir, spremaj se za rat“. Na sačuvanoj rimskoj karti svijeta je ucrtano preko dvjesta tisuća milja cesta koje su gradili Rimljani i na njoj je obilježeno više od četiri tisuće toponima naselja, te imena rijeka i mora, a posebno vojnih postaja od Britanije do Indije, čak do Cejlona.Veći gradovi su obilježena malim crtežima gradskih znamenitosti određenog grada. To su svojevrsne vinjete. Da bi se ucrtale geografske širine, na karti su pravci sjever  jug nacrtani posve ukošeni ulijevo.

Za povijest Ilira i naroda koji žive na prostoru nekadašnjeg Ilirikuma je važno da su na toj karti ucrtana i veća i manja naselja  od Jadrana do Dunava. Ucrtani su Spaladium (Split), Salona (Solin), Tilurio (Trilj), Delminij (Duvno-Tomislavgrad), Serminijum (rimski grad u Srijemu) i mnoga druga mjesta, a na prostoru koje sad zovemo Livanjskim poljem ucrtana su: municipij Pelva (na mjestu Lištana), stacij Aequum (Podgradina) i ilirsko naselje na izvoru rijeke  Bistrice, naselje Bariduum (Livno). Dio karte s jadranskom obalom je odnedavno izložen u novom Triljskom muzeju starina i zasigurno bi mu se i Livnjani obradovali da ga mogu vidjeti u Franjevačkom muzeju u Livnu.

Za neke današnje kartopisce rimska karta ima sličnosti sa zemljopisnim kartama koje su radili grčki kartografi Eratosten i Ptolomej. Razlike su velike, jer su Eratosten i Ptolomej ucrtavali pararele i meridijane, a rimska karta to nema. Oba grčka kartografa su iz drugog stoljeća pr. Kr. Eratosten je bio znanstvenik i čuveni voditelj čuvene Aleksandrijske biblioteke, a Ptolomej je bio znanstvenik astronom i veliki antički matematičar i pri izradi karata služio se matematičkim postupcima, pa su razdaljine na karti približne onim koje današnji moderni instrumenti utvrđuju.

Znanost je otkrila da su se zemljopisne karte pravile i više od dva tisućljeća prije Eratostena i Ptolomeja, bilo da su opisivane, kao što ih slikovito u drevnoj Grčkoj predočava Homer u Ilijadi, ili kao ih opisuje u doba Rimljana G.Plinije Sekundus. Znatno ranije u Babilonu su zemljopisne karte crtane na glinenim pločicama, pa je prije nekoliko stoljeća otkrivena biblioteka ispečenih ispisanih i iscrtanih glinenih pločica. Cijeli babilonski Ep o Gilgamešu je otkriven na pečenim glinenim pločicama.

Babilonske karte svijeta su pravljene sa simbolima neba, pravljene su čak prije više od četrdeset i tri stoljeća. Staroegipatske karte su također stare više od tri tisućljeća i pokazivale su rudnike i ceste do rudnika u području gornjeg Nila. Po starogrčkim kartama Zemlja je bila ravna ploča okružena oceanima. Zasigurno ni Eratostenu ni Ptolomeju nisu bile poznate kineske zemljopisne karte nađene u carskim grobnicama, a koje su nacrtane i na drvenim pločama i na svilenom platnu. Kineske karte su crteži pokrajina.

Antički kartografi nisu mogli znati ni za, staroindijske karte opisane u epu Ramajana, a na kojima su zabilježena mjesta u kojima su živjeli mitski narodi. Ptolomejov geografski atlas od osam knjiga i rimska karta svijeta su za znanost bogatstvo i prototip su modernom pravljenja karata. U prijepisima je sačuvano svih osam Ptolomejevih knjiga, a u petoj knjizi je zemljopisna karta Ilirikuma i Panonije i zasigurno je bila poznata rimskim kartografima.

Državnik i vojskovođa Marko Vispanije Agripaa je bio vršnjak i savjetnik prvog rimskog cara Oktavijana. Skupa su se Agripa i Oktavijan školovali u rimskoj školi na prostoru Iliricuma, na prostoru današnje Albanije. Oktavijan je sa devetnaest godina naslijedio Gaja Julija Cezara i na vlasti bio čak pedeset i devet godina. Moguće je da su Agripine karte nastale u njegovoj rezidenciji u Istri, jer je često i rado  boravio u svojoj istarskoj vili, a koja je bila na prostoru današnjeg Lovrana.

Zasigurno je posjećivao zabave u areni koju danas nazivamo Pulskom arenom. Rimski povjesničari Gaj Plinije Stariji (Gaius Plinius Sekundus) je živio od 23. do 79. godine Novog tisućljeća i u svom enciklopedijskom djelu od 37 knjiga zabilježio je imena mnogih naroda, plemena, rijeka, gradova i mnoštva drugih podataka, a i Publije Kornelije Tacit (Publius Cornelius Tacitus) koji je njegov suvremenik, živio je od 56. do 120. godine, zapisali su da su  rimski legionari i rimske legije u prvom stoljeću pr. Kr. i po. Kr. koristili prve intinerariume, da su i oni u rukama imali takve karte, da su im u rukama bili intinerariumi Crnog mora, Kavkaza i Armenije.

Tijekom rata s Armencima Rimljani su došli u dodir sa iranskim plemenom Saravati i zapisali su da je bilo neprijateljski raspoloženo prema rimskim lergionarima. Tacit je zapisao da je iransko pleme nastanjeno na obalama Dona na njegovom ušću i na obalama Azovskog i Crnog mora. Dvije mramorne ploče nazvane Tanajske ploče iz drugog stoljeća potvrđuju ono što je zapisao Tacit i govore o tom tko je bio susjed Grcima na istočnom Bosporu i Armencima Kavkaza i Zakavkazja. Zapisano je da je to bio iranski narod, a ime predstavnika u vlasti je tri puta zapisano i zvao se Horoatos, Horoat. Nije potrebno biti lingvist da bi se odgonetnulo da je Horoat, da su Horoati antički Hrvati.

Valja znati da su Grci i Rimljani imali bogatu pismenost, da su imali mnogo pisaca i književnika i kroničara, da u Rimu osim Apolidora, Plinija Starijeg, Plinija Mlađeg, Tacita, Apijana, Polibija, Strabona, Suetonija, Tita Livija, Valerija Peterculam Frontina i još mnogih drugih i sam  Gaj Julije Cezar pisao povijesne knjige, da je ratovao u Iliriji, da je njegovo djelo „Comentari de Bello Gallico“ sastavljeno od sedam knjiga, a da je osmu knjigu dovršio njegov stožerni časnik Aulo Hircije, da njegovo djelo „Comentari de bello civili“ ima tri knjige, a u knjizi „De bello Alexandino“ je  opis ratova u  Egiptu.

Pored toga valja naglasiti i to da je rimska povijest bogato opisana i bila znana širom Rimskog Carstva, da je sačuvano preko pet stotina rimskih povijesnih knjiga, a detaljno su opisani i ratovi Rimljana kako na prostorima Ilirikuma  i Panonije, tako i na prostoru drevne Armenije, Sirije, Kavkaza i drugih maloazijskih i afričkih zemalja.

Tanajske mramorne ploče su otkrivene 1853. godine na ušću Dona u Azovsko more i bile su na zgradi tanajskog sabora. Drevni je običaj ostao do danas i još uvijek se upravne zgrade obilježavaju pločama s natpisima. To su najstariji europski dokazi o tome  da drevni Grci i  narod koji je živio na obalama donjeg toka Dona, na obalama Azovskog i Crnog mora imali svoje uprave, a iranski narod koji je živio skupa s Grcima u Tanaisu je označio svoje etničko ime Horoat, Horoatoi-Horoat-os i velikani hrvatske povijesti doktor Josip Nikocy, kao i  nosilac triju doktorata iz povijesti antičkog doba, isusovac Stjepan Krizin Sakač su obranli svoje disertacije i dokazali da je istočni Bospor bio prvo europsko stanište antičkih Hrvata.

To su također dokazali ruski znanstvenici Vasilij Vasil’ević Latišev i Aleksandar V.Majorov i još neki europski arheolozi, povjesničari i znalci izumrlih jezika, a posebno znalci sanskrta, te znalci  starogrčkog, babilonskog i staro perzijskog  jezika.

Rimljani su, zbog svojih osvajačkih ratova na Pirinejskom poluotoku, u Galiji, sjevernoj Africi i Maloj Aziji jedno vrijeme bili zanemarili Ilirikum, a zbog ilirskih pirata, zbog toga jer su se grčki kolonisti na Isi (Visu), Korkiri (Korčuli), Farosu (Hvaru), Brentosu (Braču), Traguriju (Trogiru) Epetiju (Stobreču) i još nekim kolonijama osjećali ugroženima od Ilira, slali su upozorenja Ilirima i da se prestane s piratskim napadima i zbog ilirskih odbijanja upozorenja su 156. godine pr. Kr. rimske ratne lađe krenule na Ilire.

Prvi napad  pod zapovjedništvom Gaja Marcija Figule je odbijen. Ojačali Delmati su ih dočekali i na kopnu i na moru i uništili velik broj njihovih lađa. Novi kopneni napad na Ilire Delmate ponovio  je Figul usred zime 155. g. pr. Kr.. Krenuo je iz Narone prema prijestolnici Delmata, prema Delminiju i iznenadio Delmate, pa  oni utočište našli u svojim utvrdama. Manje utvrde i naselja  je Figul  uništio paljenjem i razaranjem, a jer se pogoršalo vrijeme povukao se od opkoljenog Delminija.

Prije povlačenja je tisućama gorućih strijela spalio krovove mnogih delminijskih kuća. Sljedeći treći napad iste godine organizirao je Publije Kornelije Scipion Nasika i uspješno je osvojio  Delminij. Iskazao je tad silnu surovost. Starije ratnike je pobio, mnogo mladića otpremio je u Sisciju (Sisak), u ilirsku legiju da ratuju protiv Germana. U roblje je odveo žene srednje dobi, a mlade žene i djevojke rasporedio je po  taborima i dopustio  legionarsko orgijanje sa zarobljenicama.

Godine 154. pr. Kr. Nasika je krenuo osvajati i ilirska naselja na prostoru današnjeg Livanjskog polja. Pored onoga što su zapisali rimski kroničari i u narodu je opstala legenda o  Nasikovom osvajanju Bariduuma. U strahu od surovih pohotnih Rimljana mlade majke su s djecom u naramku potražile smrt u nabujaloj rijeci (Bistrici). Doprle do njih vijesti o sudbini mladih žena i djevojaka iz Delminija, pa iz straha stotine mladih žena i djevojaka na zaprepaštenje rimskih vojnika spas našle skokom u smrt. S visokih stijena  iznad Bariduuma sunovratile su se u duboku urvinu.

Za razaranje Delminija, za zauzimanje Pelve i Bariduuma, kao i Salvijuma na Glamočkom polju, za vojne uspjehe protiv Ilira, a i zbog toga jer je dotjerao mnogo zarobljenih ilirskih  žena, vojskovođi Konzulu Publiju Korneliju Scipionu Nasiki je 154. godine pr. Kr.priređen trijumf u Rimu.

Poslije vojnih uspjeha i osvajanja ilirskih polja i pašnjaka rimski trgovci i kolonizatori su stizali i ostajali na osvojenim prostorima, jer su znali koristiti plodnu zemlju, sijati i izvoziti žitarice i uzgajati stoku.

Pelva je bila najveće ilirsko naselje na livanjskoj visoravni i bila strateški važna, jer su tri ceste prolazile Pelvom, a očito je bio važan i utvrđeni municipij Baridiuum. Bio je privlačan i zbog toga jer je sa sjevera dobro zaštićeni prirodnim do sto metara visokim strmim stijenama i  obrambenim kulama i jer je imao rijeku koja izvire u dnu stijena. Cijeli prostor oko Pelve, Bariduuma, Aequuma i Vašarovina je  bio toliko važan da je čak  pet rimskih cestovnih pravaca presijecalo Livanjsko polje, a cesta koja je povezivala Bariduum i Vašarovine je imala ugrađenu  kaldrmu.

Rimski trgovci su u osvojeni Iliricum  stizali zbog željezne rude, zbog srebra i zlata, a plodna polja su im bila žitnica. Žitna polja su u to vrijeme bila od strateške važnosti i svijetom je gospodario onaj u čijim su rukama bile žitnice. Rimski arheološki ostatci potvrđuju da su rimski trgovci žitom i stokom s livanjskih prostora uživali u bogatstvu, dokazuju da se znatan broj Rimljana doselio s porodicama.

Nekropole u Suhači i Vašarovinama su sa imenima ne samo umrlih odraslih osoba nego i s imenima umrle djece, pa je to pokazatelj da je latinski jezik u livanjskom kraju bio živ i da su majke uspavljivale djecu latinskim materinskim jezikom. Valja istaknuti da su i romanizirani Iliri dali Rimskom Carstvu petoricu careva, a najpoznatiji je Dioklecijan. Jedini je car koji se na vrhuncu moći odrekao carskog plašta i prijestolja i posvetio se  uzgoju kupusa. U svojim vrtovima je našao sreću, a nije poznato je li se kajao što je ubio kršćanskog biskupa svetog Dujma.

Rimljani su više od pet stoljeća obitavali na livanjskim prostorima i dugo vremena nisu bili pokorili ratoborno ilirsko pleme zvano Dindari. Rimska vojska bi stigla do njihovih terena, a Dindari ispod Dinare, Golije, Staretine, Cincara, Javače, Šatora i drugih planina bi izbjegavali sukobe, a kad bi se glavnina vojske udaljila Dindari bi uništavali njihove stacije i ubijali manje vojne posade.

Od rimskih građevina na prostoru Livna neke su opstale, a najsačuvaniji su: most na izvoru rijeke Žabljak, ostatci starih cesta i putova,  znatan broj  miljokaza, grobnice i dijelovi sarkofaga  sa nekropola, ostatci metalnog oružja, stakleni ukrasni predmeti, te znatan broj kamenih ulomaka iz rimskih svetišta. Pet lukova rimskog žabljačkog mosta odoljelo je svim potresima.

Taj žabljački most nije impozantan kao rimski most na Ilidži, a manji je od rimskog mosta na Šujičkom polju i ne može se mjeriti sa rimskim impresivnim  akvaduktom u Splitu. Rimski splitski akvadukt još uvijek napaja Split vodom, dovodi je sa izvora rijeke Jadro do stare varoši. Žabljački most je većim dijelom  opstao i još služi svojoj svrsi, Šujički rimski most samuje na najkrivudavijoj hercegovačkoj rijeci ponornici, samuje u Šujičkom polju, a onaj velebni most na Ilidži je sarajevska turistička atrakcija i služi i pješacima i vozilima, a i mladencima da se fotografiraju pored njega.

Ne tako davno, u dvadesetom stoljeću, bez nadzora onih koji se brinu o kulturnoj baštini, žabljačkom mostu su dva luka ojačana betonom, a kolnik asfaltiran. Godine 1988. su vrijedni mještani sela Brine postavili novu željeznu ogradu na mostu, pa most ima novo ruho.

Arheološki nalazi u Livnu dokazuju da su Rimljani imali i javno kupatilo i razveden  vodovod,  pa se da zaključiti da su u njemu obitavali bogatiji trgovci i bogatije vojničke obitelji. Godine 1909. ispod Atlagića tabije otkriveni su ostatci  rimskog vodovoda.

To su kamene cijevi koje su kamenoklesari izdubili u mekom kamenu, a mogu se vidjeti u livanjskog privatnom muzeju na Milošniku, u muzeju velikog štovatelja i ljubitelja livanjskih starina, u  muzeju vrijednog Muharema Kelje Alića. Mnoge stvari skupno gledane opravdavaju izjavu sarajevskog povjesničara  Selmedina Mesihovića da „na mnogo načina mi još uvijek živimo pod sjenkom Rimljana“. Koristimo njihovo pismo, njihove zakone, ceste, stare mostove, vodovode, velebne građevine kakve nismo sposobni danas graditi, a i mnoge druge izume počam od betona pa nadalje.

Prof. Branko Penjak

O IMENU LIVNA – Drugi dio

Za današnje Livnjane, za one  koji istražuju antičku i srednjovjekovnu hrvatsku povijest, a tako i povijest livanjskih toponima, je važno da je na najstarijoj rimskoj karti svijeta, na karti Tabula Peutingriana ucrtan i upisan municipij Bariduum, a ucrtan je  uz cestu, koja je vodila od Salone u unutrašnjost Ilirikuma. Ime Bariduum njegovali su i Iliri i Rimljani. Povjesničarima i lingvistima nije promaklo da utvrde da su u sedmom  stoljeću doseljeni Hrvati: Hlibnjani, Bužani, Rujani, Dlmočani, Ardanovci, Viničani i ini pripadnici drugih plemena doseljenih iz Bijele Hrvatske donijeli mnoge svoje toponime i imenovali naselja, planine i polja svojim imenima, a ilirsko-rimski Bariduum su nazvali imenom Hlibno. Jezik je živo tkivo i doživljavao je promjene, pa je prorodno da se toponim  Hlibno vremenom  pojednostavio i Hlibno se promijenilo u Hlivno, pa u  Livno. Intencija glasovnih promjena u hrvatskom, a i u drugim  jezicima je skraćivanja riječi radi lakšeg izgovora i to je doživio toponim Livno.

Crkvena povijest i neki znanstvenici su dokučivali da se Livno razvilo iz grčkih riječi Klebiava, Kleb i latinska preinaka te grčke riječi u  Cleuna. Pozivaju se  na Povelju kneza Mutimira od 28.9.892. godine u kojoj je kao svjedok darivanja zemljišta jednoj splitskoj crkvi zapisan i „Želimiro iupano Cleunae“. Iz  povijesnog djela Upravljanje carstvom  bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta VII. se detaljno saznaje da su Hrvati naselili Dioklecijanovu Dalmaciju i Panoniu Inferiozis, a to je prostor od Raše u Istri, omeđen rijekama Bojanom, Drinom, Dunavom, Dravom i Sutlom. Također se saznaje da je  među gradovima i naseljima pokrštene Hrvatske najveća bila Hrvatska župa Klebiava.

Lingvistički je neuvjerljivo izvoditi ime Livna iz grčkih i latinskih naziva Klebiave, Kleba i Cleune, a zanemariti narodno ime Hliuna. Ime Hliuna je zapisano početkom četrnaestog stoljeća. U potpisima vladara Livanjske županije Jurja, Pavla i Grgura Šubića, sinova hrvatskoga, humskoga i bosanskoga bana Pavla Šubića stoji da su knezovi: „trium camporum,Hliune et de Cetina comitibus“ tj. da su knezovi Tropolja, Livna i Cetine. Izvoditi ime Hliune iz imena „Cleuna“ je loš pokušaj, a izvoditi ga iz narodnog imena Hlibno nije ni zamršena, ni neznanstvena stvar, jer je i laiku očiti da je narodno ime uvjerljivije od tuđinskoga.

Znano je da su hrvatska plemena tijekom povijesti sebi  pridodavala i lokalne plemenske nazive pa su se neki po rijeci Cetini nazvali Cetinjanima, Neretljani po Neretvi Neretljanima, Podravci po Dravi Podravcima, a neki po brdima i po prostorima kao Zagorci, Ličani, Humljani, Slavonci, Dalmatinci itd., pa ima nastojanja da se na takvim imenima gradi etnički identitet i nacija. Da je to bez povijesnog pokrića dokaz je činjenica da ne  postoje povijesni zapisi da se itko drugi u stoljeću sedmom doselio u Dioklecijanovu Dalmaciju i Panoniju s Hrvatima.

U Ukrajini, na prostoru nekadašnje Bijele Hrvatske postoji planina Hlib, a stanovnici uz tu planinu sebe još uvijek zovu  Hlibnjanima. Tako su se zvali i u vrijeme preseljenja na zapadni Balkan. Veća Tugina plemena pristigla s karpatskih prostora zapadne ili Bijele  Hrvatske je pri doseljenju u Rimsku Dalmaciju uz svoje hrvatsko ime donijelo i svoja zavičajna imena  Hlibnjani i Dubnjani i po njima su dva velika polja nazvana Dubnjanskim i Hlibnjanskim i još uvijek imaju ta tek malo pojednostavljena imna.

Povijesni dokumenti dokazuju da su Hrvati  u novu postojbinu stigli kao narod, a najnovija povijesna otkrića kazuju da je jedan dio Crvenih Hrvata (Južnih Hrvata)  stigao lađama na jadransku obali i jadranske otoke skoro jedno stoljeća prije Bjelohrvata (Zapadnih Hrvata), a drugi dio u vrijeme kad i Bjelohrvati. Grčki zapisi govore o tisućama lađa, koje su krenule iz Bosutske Hrvatske i bile predvođeni ratnim plemstvom  Marjanima. L

ađe  su prošle zapadni Bospor i Dardanele, oplovile Grčku i stigle na obalu Jadrana i na sjeverne jadranske otoke. Toponimi Kerk ili Kerc i Kercki kanal iz istočnog Bospora su živi topnimi na današnjem Azovskom moru, a Krk i Krčki kanal su živi toponimi na Jadranu, pa nije potrebna pomoć lingvistika da bi se uočila istovjetnost tih toponima. Toponim Marjan je posvećeni ratnim hrvatskim vođama Marjanima. Mnoštvo je dokaza i o tome da se svi Bjelohrvati sa Zakarpatja nisu doselili na napuštene prostore rimske provincije Dalmacije i da su u Zakarpatju još dugo opstali, da je zabilježeno u američkom Registru useljenika da je u devetnaestom stoljeću u USA uselilo oko sto tisuća Bjelohrvata.

U tom Registru je također upisano blizu dva milijuna doseljenih Hrvata iz Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, pa je jedno vrijeme američki grad Pitsburg imao približan broj Hrvata kao i Zagreb. Mnogi Bjelohrvati su tek u SSSR-u postali Ukrajinci, Poljaci, Bjelorusi, Rusi, Slovaci i Mađari. Sovjetska Rusija je po Staljinovim naredbama Gladomorom umorila oko sedam milijuna Ukrajinaca, a u jednoj masovnoj grobnici u Vinici su i ostatci dvije tisuće Bjelohrvata.

I Ukrajinci i Bjelohrvati su se protivili kolhozima i davanju svojih imanja zadrugama. Znanstvenik Ljudevit Jurak, svjetski poznati patolog je bio član  međunarodnog povjerenstva koje je istraživalo način kako su ubijeni stanovnici Vinice i utvrđeno je da su ubijeni metkom u potiljak. Ruskim komunistima bliska bratska jugoslavenska komunistička partija ultimativno je  tražila od svjetski čuvenog liječnika patologa Juraka da povuče potpis s tog dokumenta, da sam sebe demantira i jer je odbio to uraditi strijeljan je.

Prema lingvistici hrvatskog jezika ime Livanjskog polja, Livna i stanovnika livanjskog kraja je najprije bilo Hlibanjansko polje, Hlibno i Hlibnjani, kao što ga imaju u zapadnoj Ukrajini stanovnici ispod planine Hlib. Jedan broj Hlibnjana je naselilo i istočno Duvanjsko polje, i jedno brdo nazvao Hlib. Danas ga zovu Lib- Lib svjedoči povijest. Narod brdu nije promijenio ime ni onda kad se na Hlibu krunio prvi hrvatski kralj Tomislav. Zanimljivo je da osporavatelji hrvatske povijesti u svom neznanju tvrde kako Tomislav nije bio kralj, nego plemenski vođa (dux), a takve demantira i pismo pape Ivana X. pročitano 925. na crkvenom saboru u Splitu, u kojem papa Tomislava naziva i svojim sinom i kraljem Hrvata, naziva ga rex Croatorum, a negatore hrvatske povijesti negira i Mletačka kronika arhiđakona Tome, a posebno ih demantiraju (ugone u laž) bugarske kronike, te životopis cara Simeona.

Slavenizirani Bugari su bili predvodnici slavenske pismenosti, osnivači dviju slavenskih škola. Preslavske i Ohridske i uz mnoštvo tekstova ostavili su pouzdane kronike i životopise. Bugarski kroničari pišu o strašnom porazu cara Simeona na hrvatskom tlu, koji se dogodio na lijevoj obali Drine i navode da se to dogodilo dana 27.5.927. godine. Kronike ističu da je prije tog poraza moćni car Simeon potpuno osvojio Rašku, pobio mnoge župane, te poslao bugarsku vojsku da napadnu hrvatskog kralja Tomislava, jer je dao utočište prebjeglim Srbima iz Raške i županu Zahariju Pribisavljeviću.

Vratimo se Ilirima na livanjskom tlu. Za pretpostaviti je da je ilirsko naselje ili grad Bariduum nazvan po prvom povijesno zabilježenom ilirskom kralju Baridilijusu (Baridiliju, Baridu) koji je kraljevao od 383. do 359. godine pr. Kr. i u bitci s Makedoncima je pobijedio i ubio kralja Perediksa, a potom poginuo  u bitci s makedonskim kraljem Filipom, ocem Aleksandra Makedonskog.

Tragovi ilirskih, ilirsko-rimskih i srednjovjekovnih obrambenih kula i zidina, kao i tragovi spirula na  stjenama Crvenica još su opstali, a sve do dvadeset i prvog stoljeća zubu vremena  odoljela je kula koju su  stanovnici grada stoljećima zovu Vejs kulom, a stanovnici livanjskih sela je često prema narodnoj pjesmi zovu Vujadinovom kulom.

Jako je oronula, ali još je tu. Upravo za Vejs kulu Vjekoslav Klaić, po mnogima jedan od uspješnijih istraživača rimske i srednjovjekovne hrvatske povijesti,  pišući o topografiji i historiji  Hlivanjske županije i grada Hlivna, tvrdi da je ilirsko-rimska. Navodi Klaić da na livanjskim prostorima postoji četrdeset i jedna pretpovijesna gradina i znano je da još ni jedna nije arheološki istražena. Klaić za deset gradina tvrdi da su korištene u rimsko doba. Zub vremena neumitno uništava gradine i neke je skoro posve uništio.

Za Vejs kulu neki povjesničari tvrde da je izgrađena 1669. godine i da ju izgradio Sejdi-Ahmet-paša. To je vrijeme kad su kapetani Livna bili Atlagići, pa bi vjerojatnije bilo da su je Atlagići ili obnovili, ili nanovo gradili.

Istraživači povijesti i ilirske mitologije i religije znaju da su Rimljani rušili ilirska svetišta, da su romanizirali Ilire, da je ilirski Bariduum imao hram na zaravni Glavica, da je u njemu u gorjela stalna vatra. Vatra se nije smjela ugasiti, a za grijeh da se u hladnim mjesecima ugasi čuvarima je slijedila kazna, jer je žiteljima tadašnjih naselja bio problem stalnu kućnu vatru održavati.

Vatra u hramu je bila zajedničko  ognjište sa kojega su po potrebi uzimala žeravice i u keramičkim posudama odnosila do domaćih ognjišta. Zasigurno su Rimljani u Bariduumu, a na mjestu ilirskog svetišta također sagradili hram u kojem je bilo komunalno ognjište. Po rimskoj religiji boginja kućnog ognjišta je bila Vestfalija. Logično je vjerovati da su Vestfalijine djevice, odabrane čuvarice vatre također  dijelile  žeravice onim  kojima bi se vatra ugasila.

Nakon višestoljetnog slavljenja Jupitera i ostalih jedanaest rimskih bogova, Rimljani su prihvatili novu državnu religiju, prihvatili su  kršćanstvo. Aurelis Constantinus Augustus je bio prvi rimski car kršćanin i 313. po. Kr. je zaustavio progon kršćana, a na način da je  izdao čuveni Milanski edikt, a poslije njega je rimski car Flavius Theodosius I. Augustus 391. po. Kr. proglasio kršćanstvo državnom religijom.

Taj car je ujedno i posljednji rimski car koji je vladao i Zapadnim i Istočnim Rimskim Carstvom. U to vrijeme u Bariduumu je na mjestu Vestfalijinog hrama podignut kršćanski hram posvećen evanđelisti Luki.

Kada su u sedmom stoljeću doselili Hrvati i Hrvati su rušili kršćanske i ine hramove i ubijali kršćane i slavili su svog vrhovnog boga Svetovida, njegovog zemnog dvojnika Volosa i njegove sinove Peruna, Daždana, Mutimira i Stribora. Zasigurno su Hrvati Hlibnjani jedno vrijeme imali Svetovidov hram.

Po starohrvatskoj mitolgiji i poganskoj vjeri bog Svetovid je nebeski bog a  zemnih bogova bilo je dvanaest. Jedan od zemnih bogova bio je Troglav i imao je tri lica i troje oči. Gledao je u prošlost, sadašnjost i budućnost, a zemlju je odijevao zelenilom i s povojima na očima odijevao je zemlju pravedno, dijelio  šume, gajeve i livade.

Kao što su u grčkoj mitologiji zemni bogovi međusobno ratovali i u bitku uveli Titane, tako su zaratili i zemni starohrvatski bogovi i u bitku uveli divove. Sinovi Svetovidovi Perun, Daždan, Mutimir i Stribor su se uključili u bitku savjetima i bitka se održala u plitkom Jadranskom moru. Mutimir, bog noći, lukavstva i mjesečine je zakazao bitku u plitkom moru i u tim borbama su poginuli i vođa divova Kornat,  bog kiša Orjen i bog zemaljskog zelenila Troglav.

Hrvatska mitologija kazuje  da su od tijela boga Kornata i njegovih divova nastali Kornatski otoci, a da je Svetovid tijelo boga kiša položio iznad Boke Kotorske na planinu Orjen, dok je tijelo boga Troglava položio na lijepu plavu planinu Dinaru. Toponimi Kornati, Orjen i Troglav svjedoče starohrvatsku mitologiju. Po toj mitologiji bog Troglav svakog proljeća oživi i ponovno zelenilom odjene prirodu. Tu religiju imali su i drugi slavenski narodi i mitologija im je neznatno drukčija, dok je srpska mitologija i srpska poganska religija bila skoro istovjetna hrvatskoj.

U vrijeme turskog porobljavanja Livna, imali su Livnjani na Glavici crkvu u čast Sv. Luke evanđeliste, a dokazi su brojni. O tom svjedoči i zapis Abaza Firdusa iz sedamnaestog stoljeća. Dva zagrebačka arheologa i jedan povjesničar i jedan kipar su ne tako davno stručno razgledali džamiju na Glavici i oni tvrde da su Turci crkvu na Glavici preoblikovali u džamiju.

Po njima to je uradio čuveni osmanlijski arhitekt Sinan. Izmjene  na prozorima su  vidljive i onima kojima arheologija i arhitektura nisu struka. Stari debeli pilanom riječnom sadrom ozidani zidovi i sadrom drukčije boje dorađeni prozori i na džamiji i na Sahat kuli su odveć vidljiv dokaz preinake kršćanskih u orijentalne prozore.

Znano je da je najveća kršćanska crkva iz rimskog razdoblja, crkva Aja Sofija bila pretvorena u džamiju. Dio podnog mozaika sa likom svete Irene u Aja Sofiji nisu jedini ostatci kršćanskih svetinja. Taj podni mozaik  dugo vremena je izazivao vjerske polemike, jer je bizantska carica Irena (Irina) da bi ostala vladarica vlastitog sina oslijepila, pa zbog toga za neke nije sveta, iako je bila mučenica.

Za one koji vjeruju da je crkva na Glavici   preuređena u džamiju dokaz je i zvonik „Sahat kula“ , na kojem je na visokim i nedohvatnim hrastovim gredama dugo vremena neotkriveno ostalo kršćansko zvono. To zvono je 401 godinu mirovalo u Sahat kuli.

Datum na zvonu kazuje da je izliveno 1479. godine. Skinuto je tek 1878. godine, a izuzetno je vrijedno, jer su na njemu umjetnički vrijedna dva kršćanska medaljona. Jedan od medaljon je prikaz dolazak triju kraljeva da se poklone Isusu, a na drugoj prikaz pijete, prikaz skidanja Isusa sa križa. Živući Livnjani ga nakon više od 530 godina mogu vidjeti u Franjevačkom muzeju na Brini, na dijelu Brine zvanom Gorica.

Valja istaknuti da je prvo osmansko porobljavanje Livna bilo 1463. godine, a i njegovo oslobađane je bilo iste godine. Oslobodio ga Mladen Kosača, a pomogao hrvatsko ugarski kralj Matijaš Korvin. Drugo porobljavanje je bilo  1485. godine. Postoji turski defter u kojem stoji da je te godine Hlivno iz sultanskog vlasništva preneseno u sandžak-begov han. Vjerojatno je te godine  po drugi put rušena i Crkva Sv, Ivana Krstitelja, zadužbina velikih hrvatskih plemića Šubića, i uz crkvu sagrađeni franjevački samostan. Smrt u ognju  doživjeli su tada oltari, svete knjige, crkveno ruho i nekoliko franjevaca. To je bilo vrijeme vjerske nesnošljivosti, vrijeme rušenja crkava i samostana.

Hlibnjani-Hlivnjani-Livnjani-Livnjaci su se, po uzoru na svoje pradavne pretke, raselili po svijetu, i još uvijek se seljakaju i kolonije Livnjana obitavaju širom svijeta. Livnjani i drugi Hrvati su u Buenos Aeresu dugo vremena imali hrvatsku osnovnu školu, a sad imaju nekoliko velikih crkava i desetke kulturno umjetničkih skupina. Na jugu Južne Amerike u Punta Arenasu izgradili su hrvatski iseljenici, mahom Bračani, Hvarani i nekoliko Livnjana, veliku crkvu i veliki bijeli spomenik kralju Tomislavu i taj spomenik jednako je impozantan kao i onaj u Zagrebu na Tomislavcu i kao bijeli Tomislavov obelisk u Livnu.

Današnja stanovnici Livna bi se mogli predstavljati kao Livnjani i Livnjanke, a uobičajila su se kraća imena s prefiksom na -ak. Dok Livno posjećuje: Splićanin, Mostaranin, Banjalučanin, Kuprešanin, Sinjanin, Zagrepčanin, Beograđanin itd. Livnjanin se najčešće predstavlja kao Livnjak, a žene Livanjke. Običaji mijenjaju jezična pravila, pa kraći iskrivljen oblik biva češći od dužeg pravilnog. Stijene iznad Livna zvali su Hlibnjani Crljenicama, a u  naše dane Livnjani  ih  zovu Crvenicama, a mjesto s kojeg  mogu skočiti u smrt zovu Teber.