Propovijed biskupa Marka Semrena u D. Rujanima na obilježavanju 26. obljetnice obrane Livna

Uvod: Braćo i sestre, na današnji dan sv. Jure, mučenika koji je i Dan obrane livanjskog kraja i to 26. obljetnica obrane od srpske agresije 1992.-1995., okupili smo se u memorijalnom mjestu Donji Rujani da zahvalimo Bogu za dar slobode i mira, da zahvalimo pokojnim braniteljima za obranu života, jer su svojim životima spasili mnoge živote, da zahvalimo za velikodušnost, žrtve, domoljublje, hrabrost svih branitelja te da molimo da nam Bog oprosti sve naše grijehe kako bismo proslavili ovu gozbu ljubavi i zajedništva s našim dragim pokojnim braniteljima i svima ovdje prisutnima, te kako bismo se ojačali u našoj svakodnevnici. Ovo je mjesto okupljanja izazovno i postavlja određena pitanja, među kojima je i to što smo donijeli na ovaj spomen braniteljskog stradanja? Susresti uskrslog Isusa Krista znači susresti njegovu ljubav. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo kristonosci, nositelji Kristove radosti, njegova milosrđa.

 

Dragi branitelji, braćo i sestre, svetkovina sv. Jure, mučenika želi nas potaknuti na čuvanje i obnavljanje sjećanja na značenje sv. Jure i na 26. obljetnicu obrane livanjskog kraja. Sjećati se vlastite povijesti i razmišljati o njoj potreba je i pojedinca i zajednice. Sjećajući se naših junaka poginulih u domovinskom ratu ističemo s ponosom da su pokojni branitelji mogli u ponašanju Isusa Krista uskrsloga pronaći uzor svoga ponašanja, tj. boriti se za Slobodu, za Pravednost, za Istinu i za Život. Naši branitelji su živi spomenik koji podsjeća na osobito teške događaje i svjedoci pobjede koja se može izvojevati kad se vjeruje Bogu, voli Domovinu, obitelj i tisućljetnu baštinu svoga naroda.

Bog je u uskrslom Isusu Kristu posvjedočio: da nije „protiv” čovjeka, nego je „za” čovjeka. Biti protiv nekoga, najveća je nemoć. Naši branitelji nisu pobijedili zato što su bili protiv Srba i njihove agresije, nego zato što su bili za svoju Domovinu, za svoju obitelj, za slobodu. To je njihovo dostojanstvo i veličina. U našem ljudskom „za“ čovjeka i za vrijednosti života, događaju se Božje pobjede. Taj Božji „za” čovjeka ima ime – uskrsli Isus Krist. Ta se Božja snaga za čovjeka i moć kojom je pobijedio smrt zove Ljubav. Stoga smo svjesni i duboko uvjereni kako životi poginulih branitelja nisu izgubljeni jer su ih položili za nas i tako se sjedinili s Isusovim uvijek pobjedničkim „za” čovjeka.

Uskrs je svetkovina vjere u Božji svijet, u novo nebo i u novu zemlju, jer je Bog Raspetom Isusu darovao nov život, kojem ne mogu nauditi ni smrt niti ubojice. Onaj koji je na križ raspet radi Božjega kraljevstva pretvorio je nasilje nad sobom, svoju nasilnu smrt, u djelo vrhunske ljubavi, koja se očituje u bezuvjetnom i nesebičnom davanju: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Vjera u Raspetoga Uskrslog daje istinskim vjernicima snagu da nadvladaju svaki strah, pa i najdublji: strah od smrti. Raspeti koji je Uskrsli podsjeća nas da ljubav prema bližnjemu, prema svakom Božjem stvorenju i prema Bogu nosi oblik križa u ovom svijetu nasilja. Križ (patnja) i uskrsnuće (proslava) u kršćanstvu su nerastavljivi. Pozivam vas da si posvijestimo da je cilj slavljenja duhovnih heroja poruka o strahoti zla i vrednoti dobra, o potrebi borbe protiv zla i izgradnji dobra. Žrtve zla kao mučenici su najveća osuda zla, a ujedno su poziv i zahtjev za nadvladavanje toga zla i stvaranja dobra u čovjeku, u društvu, u svijetu. Te su vrednote vrata kroz koja ulazimo Bogu.

 Uskrsli je prisutan u bratstvu, u zajedništvu, u zajednici. Kršćansko bogoštovlje nije samo spomen na prošle događaje, ili mistično, unutarnje iskustvo; ono je susret s uskrslim Gospodinom koji je živ, koji je stvarno nazočan u zajednici, kojega učenici prepoznaju u lomljenju kruha, tj. u nesebičnom davanju. Učenici su se na Veliki Petak razbježali u velikome strahu, ali otkad su susreli uskrsloga Isusa, ne boje se nikoga: ni smrti, ni vlastodržaca, nego jasno svjedoče da su Isusa koji je svima činio dobro predstavnici vjerske i političke vlasti objesili na križ. Kada im je Pilat nudio da im Isusa pusti na slobodu, oni su se odlučili za Barabu, koji je bio ubojica i razbojnik.

         Za sv. Juru nije postojao raskorak između onoga što je govorio i što je živio. Ono za što je živio za to je dao i život kao i njegov Učitelj uskrsli Krist. Naši branitelji su izabrali sv. Juru za svoga zaštitnika prije 26 godina i obranili nas i naš grad od velikog zla velikosrpske agresije (1992.-1995.). U odmaku od dvadeset i šest godina ne smijemo prestati čuvati spomen na branitelje, dragovoljce, koji su samo snagom dara mogli činiti velika djela nesebične zaštite žitelja svoga naroda. U braniteljima otkrivamo prisutnost odgovornosti i savjesti  kao i prisutnost Božjega glasa i njegova Duha. Iz toga dvoga izrastaju vrijednosti koje će Crkvi i domovini uvijek trebati. Livnjake i livanjski kraj nije oslobodila snaga građena na interesu ili ideologiji, nego snaga ljubavi i pravednosti koja je pred sobom imala istinu i Boga, najčešće uprisutnjenoga u krunici oko vrata. Tada je to bila obrana vlastitog, golog života i života najdražih i nezaštićenih kao i obrana vrednota, danas neka to bude znak borbe za nadvladavanje svega negativnog u ovom našem lijepom gradu i nadvladavanje svih vrsta zala. Tek tada imamo pravo slaviti svoje heroje – pale branitelje (preko 120) koji su svoje živote položili za te vrednote. Slaveći njih i moleći Boga za njih da ih nagradi vječnim životom po Uskrslom Sinu svom koji je pobijedio smrt i vratio vječni život čovjeku i čovječanstvu, ne zaboravimo da je to i za nas najveća vrijednost i obveza. Što koristi čovjeku da sav svijet dobije, a sebe izgubi? I svijest da se zajedništvo s našim dragim pokojnicima – braniteljima, herojima temelji u Bogu koji je ljubav, daje nam snagu da zajedno s njima i njihovim najbližima živimo po Kristovim vrednotama, koje su važne za čovjeka i čovječanstvo. Zaboravimo li svoje branitelje i njihovo djelo, zaboravljamo svoju bitnost kao pojedinaca i kao zajednice, tada ćemo i njih i sebe iznevjeriti, tada ćemo izgubiti osjećaj za svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Budimo na visini povjerenog nam zadatka!

Što nam ovaj događaj poručuje kada, u povodu 26. obljetnice obrane livanjskog kraja, molimo Božje milosrđe za sve pokojne branitelje, koji su dali živote da bismo mi ovdje mogli opstati i nadograđivati njihovo djelo i zasluge? Što Isus želi u ovo vrijeme poručiti katolicima i Hrvatima iz cijele Bosne i Hercegovine? Posebice u vrijeme kada se mnogi od njih odlučuju na bijeg zbog nekih svojih razočaranja, društvenih ponižavanja, političkih i vojnih delegitimiranja, nepravednih zakona, pokušaja narodnoga majoriziranja, ili čak zbog nekoga trenutnog selilačkog pomodarstva i želje za mnogo materijalnoga, te kreću na put prema nekom svom Emausu, gdje misle da će biti kraj njihovih problema i zadovoljenje njihovih očekivanja? Gori li nama katolicima srce dok nam Isus govori? Hoćemo li ga prepoznati u lomljenju kruha? Hoće li se oni koji odlaze, kao učenici iz Emausa, razočarati u svoja razočaranja te učiniti obrat i promijeniti pravac? Hoće li se pridružiti onima koji ostaju, i koji su također ponekada u strahu i razočarani, ali znaju da se problemi rješavaju samo tamo gdje nastaju i postoje? To jest ovdje!        Okupljeni u crkvi sv. Jure, molimo ovoga mučenika, kojega nikakvo razočaranje ili zov nekog Emausa nije mogao pokrenuti na bijeg, da nam, svojim zagovorom, isprosi od Gospodina volju i ustrajnost, da ovdje nastavimo nadograđivati dobro, koje su započela naša pokojna braća i sestre branitelji. Neka to djelo prati milost našega obraćenja i postojanost u vjeri, koju smo primili od apostola, a koja je sažeta u riječima: „Doista uskrsnu Gospodin…!“ I, kao apostoli nekada, pozvani smo, da svojim riječima i djelima svi tomu budemo svjedoci (usp. Dj 2,32). Odnosno, kao što poučava sveti Pavao: „Za slobodu nas Krist oslobodi!“ (Gal 5,1). To je poziv i poslanje svakoga čovjeka. To je i naše pravo (usp. Dj 4,20).

Založimo se za opstanak i ostanak na svome! Zalagati se, ukratko, znači uložiti dobru volju i snage kako bismo život učinili boljim u ovom lijepom livanjskom kraju. Unatoč svim iskušenjima ostanimo vjerni djedovskim domovima i zemlji „dide i oca“ svog. Amen.

Biskup Marko Semren, 23.04.2018.