Propovjed biskupa Marka Semrena u Rujanima

marko

25. OBLJETNICA OBRANE LIVNA (1125.) NED. MILOSRĐA BOŽJEG SV. JURE RUJANI 23.4.2017. Čit.: Dj 2,42-47; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31.

Uvod: Braćo i sestre, na današnji dan Nedjelje Božjeg milosrđa, Malog Uskrsa, sv. Jure, mučenika koji je i Dan obrane livanjskog kraja i to 25. obljetnica obrane od srpske agresije 1992.-1995, u 1125. obljetnici prvog pisanog spominjanja Livna, okupili smo se u ovoj memorijalnoj spomen-crkvi u Gornjim Rujanima da zahvalimo Bogu za dar slobode i mira, da zahvalimo pokojnim braniteljima za dar njihova žrtvovanoga života, jer su svojim životima spasili mnoge živote, da zahvalimo za velikodušnost, žrtve, domoljublje, hrabrost svih branitelja. Zamolimo na početku da nam Bog oprosti sve naše grijehe kako bismo proslavili ovu gozbu ljubavi i zajedništva s našim dragim pokojnim braniteljima, i svima ovdje prisutnima. Sreća svakog čovjeka ovisi o ljubavi koju poznaje, koju traži, koju doživljava i iskusi…Svjesnije slavimo Jubilej milosrđa susretom s Gospodinom. Susresti Isusa znači susresti njegovu ljubav. Ta nas ljubav preobražava i omogućuje nam da drugima prenosimo snagu koja nam je darovana. Time postajemo Kristonosci, nositelji Kristove radosti, njegova milosrđa.

Braćo i sestre: „Svojim pripovijedanjem, punim sjećanja, Biblija nam nudi fundamentalnu pedagošku metodu: vrijeme koje živimo ne može se razumjeti bez prošlosti, shvaćene ne kao cjelina dalekih događaja, nego kao životna limfa koja kao rosa natapa sadašnjost. Bez te svijesti stvarnost gubi svoje jedinstvo, povijest svoju logičku nit, a čovječanstvo gubi smisao vlastitih akcija i usmjerenje vlastite budućnosti.“ Navedenu misao izgovorio je papa Franjo za vrijeme audijencije u kojoj je, 24. ožujka 2017., primio 27 državnih poglavara i vodstvo Europske unije, zajedno s njihovim delegacijama. Bilo je to u povodu 60. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora (25. ožujka 1957.), koje se smatra trenutkom nastanka Europske unije.
Učinilo mi se vrlo prikladnim i poučnim navesti spomenute Papine riječi također danas, kada se sjećamo ratnoga proljeća od prije 25 godina i svega što je uslijedilo u narednim teškim godinama. Sjećajući se dakle toga, i vođeni također željom da naša stvarnost zadrži jedinstvo, povijest svoju poveznicu, da naše sadašnje djelovanje dobije novi smisao i da prepoznamo smjer za budućnost, obilježavamo 25. obljetnicu obrane Livna u 1125. obljetnici njegova prvog pisanog spomena.
Sjećajući se naših junaka poginulih u domovinskom ratu ističemo s ponosom da su pokojni branitelji mogli u ponašanju Isusa Krista uskrsloga pronaći uzor svoga ponašanja tj. boriti se protiv zla i njegovih sila, a štititi dobro i sve ono što je uključeno u dobro, drugim riječima boriti se za Slobodu, za Pravednost, za Istinu i za Život. Činimo to u ovom uskrsnom vremenu.
A Uskrs je svetkovina vjere u Božji svijet, u novo nebo i u novu zemlju, jer je Bog Raspetom Isusu darovao nov život, kojem ne mogu nauditi ni smrt niti ubojice. Onaj koji je na križ raspet radi Božjega kraljevstva pretvorio je nasilnu smrt koju je podnio u djelo vrhunske ljubavi koja se očituje u bezuvjetnom i nesebičnom davanju: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Vjera u Raspetoga i Uskrsloga daje istinskim vjernicima snagu da nadvladaju svaki strah, pa i najdublji: strah od smrti. Raspeti koji je Uskrsli podsjeća nas da ljubav prema bližnjemu, prema svakom Božjem stvorenju i prema Bogu nosi oblik križa u ovom svijetu nasilja. Križ (patnja) i uskrsnuće (proslava) u kršćanstvu su nerastavljivi.
U susretu s Tomom zahvaćaju nas dvije razli¬čite vrste osjećaja: prvo se možemo čuditi kako to da osam dana nakon Isusova uskrsnuća još uvijek netko iz najužega kruga učenika ne vjeruje da je Isus uskrsnuo. No ako smo Tomine poteškoće shvatili kao njegov mukotrpan put do vlastite vjere, onda nam on može biti simpa¬tičan kao čovjek koji ne želi povjerovati površno i olako, a, kad je prihvati, prihvaća vjeru sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. U tom slučaju možemo reći: Hvala Bogu što je evanđelje zabilježilo Tomin slučaj, jer upravo na njegovu primjeru vidimo kako čovjek koji iskreno želi vjerovati, koji uporno traži u mraku svojih poteškoća, uvijek može sresti Uskrsloga i u njega povjerovati. U Tominu zahtjevu sadržano je nešto bitno ne samo za ispravno shvaćanje Kristova uskrsnuća, već za kršćansku vjeru uopće. Uskrsli kojega su učenici vidjeli jest raspeti Isus koji i kao proslavljeni na svome tijelu nosi tragove svo¬jih rana. A to znači da je njegovim uskrsnućem Bog potvr¬dio njegovu smrt na križu kao smrt za naše grijehe. Otada su Raspeti i Uskrsli neodvojivi. Zbog toga je u kršćanstvu uvijek bila opasna teologija slave koja je zaboravljala križ i Isusov poziv učenicima da ga nasljeduju noseći svoj križ.
Nakon što mu je Uskrsli ispunio želju, Toma kaže: „Gospodin moj i Bog moj!« (20,28). U njegovim riječima sadržano je neizmjerno više. One su u isto vrijeme i Tomina velika ispovijed vlastite vjere i njegovo kajanje kao i obnova onoga obećanja koje je dao Isusu kad je pošao za njim. Nije pretjerano reći da je u susretu s uskrslim Učiteljem i sam Toma uskrsnuo na novi život. Sad je on novi čovjek koji s novom sviješću i novom sigurnošću čitav svoj život stavlja Uskrslome na raspolaganje. Njemački pisac K. Zuckmeyer napisao je roman s neobičnim naslovom „Vražji general«. Glavno lice romana koji govori o II. svjetskom ratu jest general koji u predahu dviju bitaka razgo¬vara s jednim pilotom koji mu iznenada postavlja pitanje: »Generale, neka Vas ne iznenadi moje pitanje, vjerujete li u Boga?« Nakon kratke zbunjenosti, general odgovara: »Ja Boga nisam sreo u svom životu, ali to nije bilo do njega već do mene. Ja ga jednostavno nisam želio sresti, jer sam znao da bi me stavio pred odluke i zadatke koje sam htio pošto poto izbjeći. Ali mogu Vam reći da sam u strahotama rata sreo đavla i vjerujem da on postoji. Boga, to najveće otkriće čovječanstva, nisam sreo. Ali Vama savjetu¬jem, tražite ga i dalje i vjerujte u njega.“ – Taj savjet posve je na tragu Tominih sumnja i poteškoća i zato vrijedan da ga svaki vjernik uzme k srcu. Jer Boga se ne može posjedovati, ali ga se može naći, ako ga se iskreno traži (I. DUGANDŽIĆ, Jedan je vaš učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, Hrvatski institut za liturgijski pastoral Zagreb, 2008, 90-93). Nađeni Bog jest radost, a radost u Duhu daje pravu kršćansku slobodu. Bez radosti mi kršćani ne možemo postati slobodni; postajemo robovi svoje tuge. Radost je mjesto iskustva Božje blizine. Velikodušnost je tvrđava kršćanske slobode jer čovjeka štiti od samoutamničenja – izolacije koje on sebi nametne strahovima.
Braćo i sestre. Ovaj Dan želimo ujedno ispuniti čestitkama i zahvalnošću. Svima nazočnima u ovoj memorijalnoj crkvi sv. Jure i svima koji su povezani s nama na različite načine kao i svima koji su doprinijeli obrani našega Livna i cijeloga Livanjskog polja čestitam 25. obljetnicu Dana obrane livanjskog kraja. Kao vjernici sudjelujemo u misnom slavlju koje nadilazi povijest i koje povijesti daje smisao. Čestitka na svome početku ima ljubav, iskrenu i nepatvorenu u Uskrslomu Kristu. Apostol Pavao koji je susreo Uskrsloga potiče nas: “Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro!” I nastavlja nižući sve ono što na današnji dan izražavamo, nutarnje stavove pravih domoljuba i smjerokaz za ostvarivanje života, a to je: služenje Bogu, osjetljivost za bližnje, radost u nadi, strpljenje u nevolji, postojanost u molitvi, zajedništvo, poniznost …Ovdje nije bilo i nema mjesta besperspektivnosti, malodušnosti i strahu. Livanjski kraj će živjeti ako svaki njegov stanovnik pođe od sebe i upita se: što sam učinio i što činim za druge u livanjskom kraju, što sam učinio i što činim za livanjski kraj? Tako su se pitali naši branitelji i obranili ove krajeve. Na njima ih treba izgrađivati i obnavljati.
Slavljenje 25. obljetnice obrane Livna zahtijeva od nas osobno ispitivanje savjesti o prijeđenom putu od ovih velikih godina, uočavanje važnosti sadašnjeg trenutka i otvorenost prema budućnosti. Postavlja nam se pitanje: Kako nadvladati nesklad između teorije i prakse, između onoga što načelno proklamiramo i onoga što živimo? U susretu s drugima kao da smo prihvatili logiku lažne neutralnosti kada je u pitanju naše ime, ponos, identitet. Premda smo znali i znamo prepoznati pravednost i istinu, založiti se za nju, ostaje dojam da smo se umorili braneći te vrjednote. I drugi će cijeniti ono do čega je nama stalo. Važno je ne dopustiti da to što je naše bude obescijenjeno, ne zbog toga što je naše, nego zbog toga što je to naš doprinos zbilji svijeta u kojem živimo.
Naši branitelji su izabrali sv. Juru za svoga zaštitnika prije 25 godina i obranili nas i grad od velikog zla velikosrpske agresije (1992.-1995.). Iako je otada prošlo dvadeset i pet godina, ne smijemo prestati čuvati spomen na branitelje, dragovoljce, koji su samo snagom dara mogli činiti velika djela nesebične zaštite tuđih života. U braniteljima otkrivamo prisutnost proroštva i savjesti kao i prisutnost Božjega glasa i njegova Duha. Iz toga dvoga izrastaju vrijednosti koje će Crkvi i domovini uvijek trebati. Livnjake i livanjski kraj nije oslobodila snaga građena na interesu ili ideologiji, nego snaga ljubavi i pravednosti koja je pred sobom imala istinu i Boga, što je najčešće simbolizirala krunica oko vrata naših branitelja. Tada je to bila obrana vlastitog, golog života i života najdražih i nezaštićenih kao i obrana vrednota, danas neka to bude borba za nadvladavanje svega negativnog u ovom našem lijepom gradu i nadvladavanje svih vrsta zala. Tek tada imamo pravo slaviti svoje heroje – pale branitelje (preko 120) koji su svoje živote položili za te vrednote. Slaveći njih i moleći Boga za njih da ih nagradi vječnim životom po Uskrslom Sinu svom koji je pobijedio smrt i zaslužio vječni život čovjeku i čovječanstvu, ne zaboravimo da je to i za nas najveća vrijednost i obveza. Što koristi čovjeku da sav svijet osvoji a sebe izgubi?, opominje nas Isus. I svijest da je zajedništvo s našim dragim pokojnim braniteljima, našim herojima u Bogu koji je ljubav, daje nam snagu da zajedno s njima i njihovim najbližima živimo Kristove vrednote koje su vrednote za čovjeka i čovječanstvo. Ako bismo zaboravili svoje branitelje i njihovo djelo, zaboravili bismo svoju bitnost kao pojedinci i kao zajednica. Tada bismo iznevjerili i njih i sebe, tada bismo izgubilii osjećaj za svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Ne želimo i ne smijemo to sebi dopustiti. A sv. Jure, hrabri Božji bojovnik neka nas zagovara i utvrdi u svakom dobru.

Amen.