Mjesec je ožujak/mart 2018. godine, kada se jedna pacijentkinja iz Kreševa (Srednjobosanski kanton, SBK/KSB) sa datumom rođenja 02. 04. 1968. godine, nekoliko puta javljala u Dom zdravlja Kreševo i u hrvatsku bolnicu „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj radi akutnih bolova u trbuhu i povraćanja.
Svaki puta po prijamu navedene pacijentkinje u navedene zdravstvene institucije bilo je isto, liječnici su joj kazali: „Ma ništa to nije, vjerojatno ste prehladili stomak, pa Vam se povraća, sezonsko je to, a i proljeće je, ljudi se masovno žale na bolove“!
Bolovi u trbuhu kod navedene pacijentkinje nisu prestajali, a i svaki bi je puta iz bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj kući vratili, propisavši na prijemu istoj samo tablete protiv bolova, bez bilo kakvih urađenih krvnih nalaza, rendgenskih i ultrazvučnih, ili radoloških pregleda, da utvrde u stvari što je točno u pitanju.
Jutro je bilo, nedjelja, 17. ožujka/marta 2018. godine, dan kada gotovo ništa ne radi.
Vraćao sam se sa nedjeljne sv. mise, i ušao u kuću pacijentkinje, te ulazeći na vrata čuo jaukanje i plač, ali i povraćanje. Žena i majka me zamolila: „Jozo, ako imaš ti ikoga svoga tamo i bilo kakvih veza de zovi, da mi pomognu, ne mogu više izdržati od bolova dođe mi da se ubijem, svaki puta me vrate iz bolnice, jer mi „nije ništa“ i kažu da dođem ponovno za 15 dana na pregled“!
Dosjetih se, da poruku pošaljem tadašnjoj dopredsjednici Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH (VSTV BiH) sudiji Ružici Jukić, sa zamolbom, da li je ista u mogućnosti, da pomogne pacijentkinji iz Kreševa kazavši istoj ime pacijentkinje, odnosno, da li se poznaje, ili ima veza sa nekim iz hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj, da urgira, da pacijentkinju prime, i konačno utvrde, što je. Dopredsjednica Ružica Jukić mi je tada poslala poruku, da sačekam koji minut, pa će vidjeti.
Rekoh, da je već bila nedjelja, te se nisam ni nadao, da će sudija Ružica Jukić moći bilo što učiniti na taj dan, jer „nitko od šefova u Novoj Biloj ne radi“, te sam prihvatio, da će biti moguće učiniti nešto tek sutra, u ponedjeljak, na dan 18. 03. 2018. godine.
Varao sam se! U roku od 5 do 10 minuta na nedjelju, na dan 17. 03. 2018. godine, dobio sam poruku od Ružice Jukić, da je: „Zvala u N. Bilu, te neka pacijentkinja odmah krene, jer će je na prijemu dočekati dr. Gučanin, sve će joj pretrage uraditi, te utvrditi što je“!
Pacijentkinja je krenula iz Kreševa u N. Bilu, povraćajući u autu, te je zaprimljena u hitnom prijemu bolnice u Novoj Biloj pod kliničkom slikom akutne upale žučnjaka sa dijagnozom „Cholecystitis chronica calculosa exacerbata“.
Istoga dana dr. Gučanin koji je pacijentkinju i primio, sve pretrage uradio, je rekao samo pacijentkinji, da je „došla sutra već bi bilo kasno“, žuč bi vjerojatno pukao, jer se već radilo o akutnoj upali žučnjaka, da bi pacijentkinja tada kazala, da je „više puta dolazila, ali da su joj svaki puta odbijali da izvrše detaljan pregled i utvrde što“, da bi joj nakon toga dr. Gučanin kazao, da je „i njemu šef kazao da pacijentkinju pripazi i sve pretrage uradi“!
Istoga dana, pacijentkinja je podvrgnuta operativnom zahvatu, i spašena!
Vežem ovaj sretni slučaj i završetak sa jednim nesretnim slučajem od prije tri dana, kako bih pokazao koliko je pomogla Ružica Jukić pacijentkinji iz Kreševa, koja je također majka troje djece, dok se ovaj drugi nesretni slučaj dogodio u Bosni i Hercegovini u USK kantonu, kada je žena po imenu Indira Hozanović preminula od pucanja žučnjaka. Njoj nije imao tko pomoći, ili bolje rečeno, nije imala veza!
Adila, Admaja, Arnela, Esnaf… Četvero je mališana iz sela Donji Grabovac kod Velike Kladuše koji prerano od prije tri dana ostadoše bez majke, a čije slike objavljujemo u sklopu teksta.
Njih četvero su se prije dva dana posljednji put oprostili od majke Indire Hozanović. Posljednji put su je vidjeli… na tabutu. Sjedili su pored njega. Milovali ga. Potajno očekivali da će se desiti čudo, da će ponovo čuti njen glas, da će joj potrčati u zagrljaj… Samo tupi udarci zemlje koja se obrušila na daske u kaburu, zauvijek će ozvanjati u njihovim ušima, zbog nemara liječnika.
Ali nikada se, priča Elvedin, njezin suprug, za Hayat.ba, neće moći pomiriti s tim da su ljekari u Velikoj Kladuši ignorirali zdravstvene probleme koje je njegova supruga imala u posljednje vrijeme. „Nekoliko puta se sa istim simptomima, jakim bolovima u stomaku, javljala doktoru. Svaki put sam tražio da nam daju uputnicu za Kantonalnu bolnicu u Bihaću. Ali nikada to, ona plava doktorica iz Doma zdravlja, ime sam zaboravio ali piše na nalazu, nije željela dati“ – priča Elvedin za Hayat.
Pretposljednji put ponovo je tražio upotnicu za bolnicu, da mu tamo zbrinunu suprugu. I nisu je dobili. „Tada mi je ta doktorica rekla da nema potrebe da ide u Bihać jer su joj oni sanirali sve probeleme koje je imala u stomaku. Garantovala je da je sada sve kako treba“ – nastavlja on. No, baš te večeri nakon dolaska od ljekara iz Doma zdravlja, situacija se zakomplikovala, i pukao žuč!
„Oko 4-5 ujutro opet sam je odvezao u Dom zdravlja. Doktor koji je bio dežurni odmah je poslao u Bihać. Ali brzo su mi javili da je preminula“ – kazao je za Hayat njezin suprug. Nigdje nije zaposlen. Dok mu je supruga bila živa, priča, radio je povremeno u šumi. Sada to neće moći jer se treba brinuti o djeci.
„Kada se supruga razboljela prodao sam kravu jednom čovjeku jer su nam pare bile potrebne za liječenje, odlazak u bolnicu. Ali kada su mi javili da je preminula odmah sam nazvao čovjeka kojem sam prodao kravu i zamolio ga da mu vratim pare ako može, a on meni kravu jer mi sada treba zbog djece. Neka imaju hljeba i mlijeka i neće biti gladni – govori Elvedin za Hayat.ba.
Autor: Josip Šimić-Đinđić
