SJEĆANJE NA HAJRUDINA HAJRU GROMILIĆA I PROMOCIJU ŠAHOVSKE PARTIJE ŽIVOTA
Ovoga ljeta navršile su se četiri godine od odlaska na ‘veliki odmor’ Hajre Gromilića.
Otišao je 17. svibnja/maja 2020.
.
Milan Đuran, Hajrin dugogodišnji drugar i prijetelj, tada je napisao:
Otišao je prijatelj svih ljudi: odličan prosvjetni radnik, novinar, pisac, planinar, erudita, ljubitelj prirode i nadasve dobar čovjek. Da mogu na njegov mezar odnio bih buket runolista sa Troglava.
.
Sofija Brko: Učitelj moga muža, vridan čovik, škola i oko škole sve u cviću. A sad katastrofa, sve zapušteno.
.
Hajro je imao više talenata, o svakom bi se moglo i dalo opširnije govoriti i pisati. No ovdje ću se ukratko zadržati samo na jednom.
.
Hajrudin Hajro Gromilić pisao je izvrsne novinske reportaže. Napisao ih je mnogo i jedan veći broj ukoričio u knjigu Šahovska partija života. Na promociji te knjige (prije 12-13 god.)
imao sam ulogu moderatora i evo šta sam tada zapisao/rekao:
Hajrudin Hajro Gromilić.
Po imenu je hair, dobro, sreća; po prezimenu gromila, gromada; po profesiji učitelj; po vokaciji novinar i planinar…
Spada u soj ljudi kojima damar ne da mira.
Hoda i traga, susreće i razgovara, fotografira i citira, pamti i zapisuje.
Umije s ljudima, zna o ljudima.
Hoće ga riječi – vedre i humorne, sočne i duhovite, ali i gorke i teške.
Rođen je 16. lipnja 1935. godine u Krasuljama kod Ključa. Školovanje je završio u Banjoj Luci, gdje je 18. lipnja 1951. diplomirao na Učiteljskoj školi sa svega 16 godina i dva dana i u to vrijeme bio najmlađi diplomirani učitelj na svijetu.
.
Kao učitelj po dekretima je službovao u selima oko Drvara, Bosanskog Grahova i Livna.
Preko 40 godina surađuje u više listova i časopisa, prvo kao fotoreporter, a zatim i kao pisac tekstova.
.
Stalni dopisnik Oslobođenja je od kraja 1996. godine, a javljao se iz svih krajeva BiH, pa i inozemstva.
U periodu od 1997. do kraja 2009. godine napisao je više od 300 reportaža. Većina je objavljena u Oslobođenju, a manji broj u Preporodu i Glasu antifašista.
.
Neke su feljtonizirane i izlazile u Oslobođenju pod naslovima Priče o poznatim Livnjacima i Do pakla i nazad (nisu uvrštene u ovaj izbor). Po motivima Hajrinih reportaža snimljeno je nekoliko zapaženih dokumentaraca, televizijskih reportaža i izvještaja.
.
Sladi se pčelarstvom, strastveno bavi planinarstvom. Jedan je od osnivača starog Planinarskog društva “Cincar” iz Livna.
.
Iz bogate Hajrine biografije izdvojio sam samo ovo. O njegovom djelu predstoji slovo najprije ono izvađeno iz recenzija Gojka Berića i Ahmeta Burića, vrsnih novinara i komentatora. Slijedi njihova stručna i kompetetna riječ i ocjena Hajrinog djela.
.
Gojko Berić:
Hajro nije profesionalni novinar, nije prošao nikakvu novinarsku školu, niti je pekao novinarski zanat u redakciji. On je samonikli reporter. I kao što je srastao s prirodom i njenim ljudima, Hajro se, pišući ove reportaže, drži svoje spisateljske samoniklosti. On ide za onim što mu oči vide i srce osjeti. Hajro posjeduje ono najvažnije za svakog reportera – radoznalost. Otuda njegov smisao za detalj (Nakon kilometra pješačenja ukazaše se ostaci nekada velikih kuća i gospodarskih objekata zidanih divnim, isklesanim kamenim blokovima. Na jednoj manjoj kući je crveni krov i iz dimnjaka kulja dim.). Opisujući putovanje u neko selo ili zaselak, Hajro nam sa preciznošću vojne karte dočarava kako se do njega stiže i koliko je udaljeno od polazne točke.
.
Čitajući njegove reportaže, upoznajemo mnoštvo likova sa margine medijskog interesiranja, ljudi čije su sudbine ponekad neobične. Njegovi junaci su šumski radnici, čobani i stočari, lovci i učitelji, šoferi i poštari, mudri starci koji žive svoje posljednje godine, ostarjeli emigranti koji su se vratili sa dalekih kontinenata, ratni veterani, izbjeglice koje su se vratile na svoja zgarišta, avanturisti i beskućnici… Svugdje , pa i u surovim planinama Hajro susreće ljude mekog srca.
.
Ahmet Burić:
Hajrini zapisi prvenstveno govore o ljudima. O Žući iz Zagorja kojeg je ratna nevolja donijela u Bosnu i Hercegovinu, i iz koje će otići i ostaviti harmoniku, o Boži Australcu koji sam za sebe kaže da je most dug 24 tisuće kilometara, o Snježani i njezinoj pomajci Ajši, kojoj su snijeg i ona, Ajša, spasili život, o Stipi koji je zbog blaga, kako se nekada zvala stoka, morao ostaviti školu, ali uredno čita Balzaka, Gogolja, Dostojevskog, o hiljadama znanih i neznanih koji su svoj život utkali u pejsaž podno Kupresa za kojim uvijek kad prolazim onuda zažalim što veliki reditelj Džim Džarmuš (Jim Jarmusch) nikada nije bio tamo, jer bi, siguran sam, u snovima nekog od svojih junaka snimio besmrtan kadar. Snimio bi svakako i Hajru koji odolijevajući vremenima i protrčavajući kroz njih ostavlja jedinstven zapis o ovoj Usamljenoj planeti, da se okoristimo i o naziv biblioteke ponajboljih vodiča po svijetu, od Kamčatke do Ognjene zemlje.
.
Hajro Gromilić je globalna, svjetska pojava, što potvrđuje onu starogrčku da što si više lokalan, to si više univerzalan. On veličanstveno prolazi kroz vrijeme i upisuje ga u svoj tekst.
***
Na promociji uživo govorili su Ale Kamber i Mahmud Latifić.
.
Oni su i svjedoci nastanka pojedinih reportaža, zajedno sa Hajrom odlazili do likova/junaka ili su slijedili tragove njegovih reportaža i iste obrađivali na svoj način.
.
Na kraju ovog slova donosim reportažu Hajre Gromilića Faraon i konj. Za nju sam se odlučio i zbog još jednog dragog i velikog čovjeka, umjetnika koji umije i kamenu udahnuti dušu.. Riječ je o Stipi Perkoviću, nesvakidašnjem talentiranom i neumornom neimaru. I moćnom. Nije slučajno dobio nadimak Faraon.
.
Faraon i konj
Iako je zašao u 78. godinu života, Stipo Perković, iz livanjskog sela Glavica, ne miruje, stvara… Zovu ga livanjski Faraon zbog boravka u Egiptu, odakle je i ponio ljubav prema egipatskoj kulturi, odnosno arhitekturi. Posebno su ga zadivile piramide i kipovi lavova. Razne detalje iz egipatske arhitekture uklopio je i u vlastitu kuću, ali i u mnogobrojne građevine, crkve, kapele, grobnice… koje je svojim rukama podizao u Livanjskoj županiji, Hercegovini, Dalmaciji…
.
Tko je, u stvari, Stipe Perković?
Stipe Perković je čudesni, samouki neimar, arhitekta, skulptor, slikar, inovator…U svakom slučaju – neobičan čovjek. Ima samo završena tri razreda osnovne škole, ali odlično poznaje ruske klasike, brojne nobelovce, pjesnike, šahiste, slikare…
.
O njemu su napisani mnogobrojni novinski tekstovi (iz pera ovog autora objavljena su dva feljtona), snimljeno mnoštvo reportaža i dva vrlo uspjela i nagrađivana dokumentarna filma.
.
Ovih dana pozvao nas je u goste, a razlog je bio završetak jedne izuzetne skulpture konja. U svojoj neobičnoj, predivnoj kući dočekao nas je dobro raspoložen i ljubazan. Zatekli smo ga nad povećom knjigom Povijest filozofije, od Borisa Kalina. Kaže da je pažljivo čita i, kako reče, „studira“, jer se vraća na pojedine odjeljke.
.
Poslije dužeg i zanimljivog razgovora uputili smo se u obližnji zaselak Gluvuše, gdje je prije nekoliko dana dovršio skulpturu konja i, uz veliki broj zvanica, svečano otkrio.
.
Na jednoj uzbrdici, uz asfaltni put, ukaza se usamljena, velika kuća, vjerovatno najljepša u ovom dijelu BiH. Oko kuće je prekrasna ograda, a u ograđenom prostoru engleska trava i mnogo cvijeća i raslinja. Kuća je, na žalost, prazna. U ovom kraju, većim dijelom godine, prazne su mnoge kuće i objekti.
Nekoliko metara od kuće propinje se velika skulptura konja.
.
Vlasnik kuće je tridesetosmogodišnji Dalibor Vukoja, čuveni ugostitelj u Kelnu. On je pozvao Stipu Faraona da mu u dvorištu kuće napravi kip konja, u znak sjećanja na svog djeda, poznatog džambasa i kirijaša.
.
Daliborov djed je imao dva konja – Dorata i Kulaša. Bili su mu nezamjenjivi pomagači u raznim poslovima. Obilazeći njemačke i druge europske gradove, Dalibor se najviše zadržavao na trgovima gdje su bile skulpture konja u raznim veličinama i pozama. Zarekao se da će pred svojom kućom napraviti kip konja koji će biti veći od svih viđenih. Kad je Faraonu ispričao šta hoće i šta želi, Faraon je odmah prihvatio njegovu ideju (i sam je emotivno vezan za ovu divnu, plemenitu životinju), i krenuo na posao.
.
Žičani skelet pleo je pola godine, ostale radove još toliko. U poodmakloj fazi nije bio zadovoljan sa urađenim, pa je htio sve „soriti“ (srušiti) i raditi ponovo. Međutim, prolaznici i posjetioci su bili oduševljeni onim što je urađeno i neimara su nagovarali i hrabrili da „ide“ dalje. Neimar ih je, srećom, poslušao.
.
U znak sjećanja na Vukojinog Dorata, odabrao je doratastu boju – boju cigle. Razno kamenje pronalazio je obilazeći kamenolome i kamenoresce Hercegovine i Dalmacije. Sve te kamene pločice i oblutke posebnom metodom slagao je i lijepio na željezno-betonsku podlogu, koju kipari i građevinari nazivaju „češki mozaik“. Prema Faraonovoj procjeni, skulptura je teška oko tri tone i spada među najveće u regiji, i šire.
.
Konj stoji na zadnjim nogama, prednje je savio i spreman je za nekakav preskok ili odlučnu borbu. Okrenut je prema planini Cincaru, naćulenim ušima osluškuje strašan fijuk bure, propnjem joj prkosi…
Skulptura je postavljena na veliku potkovicu / grif rađenu od livanjskog kamena, a potkovice na kopitima pravljene su od granita i pričvršćene kamenim čavlima.
.
Na postolju su još neki detalji, male enigme, svojstvene ovom neimaru. Svoju enigmatiku Faraon rado objašnjava posjetiocima. Jedan detalj na postolju objašnjava ovako: „Ovo je minijatura konja, a ona je zaštitni znak Ferarija. Moj poslodavac Dalibor Vukoja vozi ferari.“
.
Skulptura konja, kao i ostala Faraonova djela, potvrđuju preciznost, upornost i nesvakidašnji talent ovog neimara. S njom se u propanj podiže naše divljenje i ushićenje.
Rapko Orman
