Motivacija i početci Vašega pisanja?
Početci moga pisanja, kao i kod većine mladih pjesnika/pisaca, s/padaju u doba sedmog, odnosno osmog razreda osnovne škole. Vrijeme je to kada čovjek počinje promatrati prirodu, pojave i ljude oko sebe, kada počinje o njima razmišljati i ta razmišljanja na svoj način u riječi pretočiti. Motiviraju: proljeće, ljeto, jesen, zima, sunce, kiša, oblaci, rijeka, polje, igra, simpatije, prijatelji…
Kad ste napisali prvu pjesmu?
Prvu „ozbiljnu“ pjesmu napisao sam u ranoj mladosti (osmi razred), o ranoj jeseni, drugu o rastanku s prijateljem koji je otišao na školovanje u jedan primorski gradić, treću… U srednjoj školi bio sam član literarne sekcije (jedna sekcija za sve tri škole) koju je vodio istaknuti prof. Velimir Laznibat. Pokrenuli smo i izdali školski list Naši pokušaji, potom otputovali u Zagreb, susreli se sa piscima/pjesnicima u Društvu pisaca Hrvatske, posjetili i druge značajne kulturne i umjetničke institucije/ustanove, vidjeli brojne sadržaje. Od tada je počelo moje češće druženje s poezijom, s bibliotekom, i – čitanje, čitanje, čitanje…
Koja Vam je najdraža pjesma?
Na to pitanje neki pisci imaju odgovor, neki ne. Pjesme su kao prsti – svaka je tvoja, draga. Meni je uvijek najdraža ona koju tek napišem. Pomislim da je to ona prava, moja, pjesma života. Kasnije vidim da ona nije nadmašila ostale, prethodne. Mnogi pjesnici cijeli život pišu svoju pjesmu života i nikad je ne uspiju napisati. Među njih spadam i ja.
Čini li Vas pjesništvo sretnim i zadovoljnim?
Pisanje je težak i mukotrpan posao. Kada se iz tog „truda i znoja“ rodi pravo djelo, onda je čovjek zadovoljan i sretan. Sreća i zadovoljstvo obrišu znoj, pobrišu umor.
Odakle crpite inspiraciju za pisanje?
Iz sebe, iz života. Svaki pjesnik promatra određene pojave, događaje, doživljava ih i proživljava na svoj način, oni mu zagolicaju dušu, inspiriraju ga, pokrenu njegovu ruku, potaknu titraje umjetničke žice.
Tko ili što Vas je potaknulo na pisanje?
Odgovorit ću kratko – potreba, jaka i neodoljiva, ljubav i spisateljski nagon da stavim na papir i pretočim u riječ sve ono što zapazim, što u meni izazove emocije, što me dodirne, takne.
Koliko dugo ste u mirovini i kako provodite umirovljeničke dane?
U mirovini mirujem 6 – 7 godina. U stvari, ne mirujem, pišem i objavljujem knjige. Dok mnogi umirovljenici/penzioneri ne znaju kako „ubiti“ vrijeme i dosadu, ja ne znam za tu boljku. Poezija me brani i štiti. Poezija i šetnja. Ponekad mi čak nedostaje vremena.
Jeste li poželjeli nekada da budete profesionalni pjesnik ili ste htjeli raditi nešto sasvim drugo?
Najbolje bi bilo kada bi se pisci /pjesnici profesionalno bavili pisanjem i kada bi od tog rada mogli pristojno živjeti. U većim i bogatim državama pisci mogu biti profesionalci. Međutim, kod nas ne mogu živjeti od tog rada. Razlozi – malo tržište, mali tiraži knjiga, slaba kupovna moć čitatelja, slab interes za knjigu, izostanak društvene i državne potpore za pisce i umjetnost u cjelini, odseljavanje … Silom prilika, kada sam ostao bez posla, osam godina bavio sam se samo pisanjem (objavio pet knjiga), i živio teško, u besparici i oskudici. „Programiran“ sam za poslove kulture i obrazovanja, u drugima se, znam, ne bih našao ni snašao.
Imate li nekih neobjavljenih pjesama?
Iako sam u godinama kada se teško piše, pjesme ipak pristižu, ulaze u fasciklu, smještaju ispod radnog naslova – Neobjavljene pjesme. Ovo što trenutno imam polovičan je prilog za novu, narednu knjigu.
Rodni kraj Sturba i zavičaj uopće kao izvor stvaranja?
Mnogi pisci/pjesnici rodni kraj su ugradili u svoja djela, ovjekovječili. U tom pogledu i Sturba je vrlo inspirativna. Tu sam rođen, djetinjstvo i mladost proveo sam na rijeci (kupanje, ribe, livade, nogomet…). O Sturbi sam napisao nekoliko pjesama, ona, bistra i pitka, djetinjstvo moje zapljuskuje, venama žubori, teče. Da sam dječji pjesnik (a žao mi je što nisam, imao bih najiskrenije čitatelje), o Sturbi bi bilo mnogo više pjesama.
Što biste poručili mladima koji se bave pisanom riječju?
Pored talenta koji moraju imati, pisanje, kao i svaki drugi posao, traži „treniranje“ i naporan i ustrajan rad. Mnogi talenti, kao i u sportu, bez rada propadnu, ishlape.. Bez nadarenosti i širokog znanja i obrazovanja, nema ni uspješnog pisanja. Da biste dobro pisali, treba stalno čitati, čitati, čitati… U sve to, naravno, valja uključiti um i dušu.
Koji Vam je najdraži pjesnik?
Ima ih mnogo. Najdraži mi je onaj koji me inspirira ili „isprovocira“ da i ja napišem pjesmu.
Ranije je to bio Mak Dizdar, kasnije su se pridružili još neki pjesnici – Duško Trifunović, Abdulah Sidran, Mile Stojić… Posebno i vrlo rado moram istaknuti da sam očaran pjesmama pjesnikinja – Wislawe Szymborske, Jozefine Dautbegović, Feride Duraković… Moj duboki naklon „ženskom“ stihovanju i pisanju.
PJESMA NA POLA PUTA
na krošnji kestena u parku načičkane čavke
uzrujane i ljutite grakću burno ratoborno
priđem bliže i vidim – crne perle
ispod krošnje palo gnijezdo
u njemu nijemi goluždravi ptić
prema gnijezdu šunja se mačka
mami je božji dar – zalogaj koji joj je pao s neba
svaki pokret njezin kriještanje pojača
i klopot krila
to mačku uplaši
ona zastane pogled upre prema krošnji
pa se opet oprezno
na bešumnim jastučićima od krzna
s izoštrenim instinktom lovca
prikrada vreba
čavke punim glasom kriješte
kad krila zastrašujućih drznica
fijuknu iznad mačje glave
mačka unazad odskoči uplašeno ustukne
ja stojim promatram igru od iskona
i ne znam šta učiniti
basnopisac bi ovu priču mirno priveo kraju
mačku namamio na miša lavljeg srca
spasio ptića
pred ljude istresao mudru pouku
pisac drama odnosno dramskih minijatura
ispleo bi priču zanimljivog sadržaja
priča bi imala nekoliko likova
monologe i dijaloge
vrhunac radnje od kojeg zastaje dah
rasplet sa tužnim il sretnim svršetkom
pjesma ova stala je na pola puta
čeka da je vaša stvaralačka mašta
domisli i završi
kako bi postala svojina svijeta
16.8.2017.
BILJEŠKA O AUTORU
Rapko Orman rođen je 18.03.1945. godine u Sturbi kod Livna. Završio je Višu pedagošku školu u Banjaluci. Radio u Narodnom sveučilištu – u Centru za obrazovanje i kulturu u Livnu. Od školske 2001/2002. godine, kao nastavnik hrvatskog jezika radio je u OŠ „Ivan Goran Kovačić “ – područna škola u Lištanima, sve do odlaska u mirovinu (18.03.2010.). Živi u Livnu.
Objavio knjige poezije:
Jadi NE Vujadine (1982.),
Od vidika do povika (1985.),
Žig žive rane (1996.),
Svlak gole kože (1999.),
Glas obojen slikom (2000.),
Sitni sati nesanice (2001.),
Album vidnih polja (2004.),
Dobro nema veze (2009.)
Pjesmovita proza života (2011.),
Dah za uzdah (2013.),
Mašem kad odlaze (2015.),
Samo da svane (2016.)
i monografiju livanjskih potkupolnih džamija
Blago pod kupolom (1999.)