POVIJESNA PRIČA O JUNAŠTVU I IZDAJI
Poznati makedonski povjesničar i književnik Slavčo Koviloski na zanimljiv romaneskni način ispričao je intrigantnu životnu priču kontroverznog južnoslavenskog i balkanskog junaka i negdanjeg vladara Marka Kraljevića.
U narodu je taj lik bio i ostao krajnje zagonetan jer su mu se, kroz višestoljetnu povijest balkanskog podneblja, pridavale dijametralno suprotne ljudske osobine i historijske uloge.
Po jednima je nosio oreol narodnog junaka i zaštitnika potlačenih od turskih zuluma, a po drugima je bio izdajnik koji se stavio na stranu velike Otomanske imperije. I jedni i drugi imali su svoje argumente i kontraargumente, a sljedbenici istih nisu od njih odstupali do današnjih dana.
Znalac balkanskih povijesnih događanja, a posebno onih s područja Makedonije, Slavčo Koviloski, dugo je razmišljao o tome; kako i na koji način prezentirati barem dio istine o Marku Kraljeviću, bez opredjeljivanja za jednu ili drugu stranu.
Na kraju se odlučio za srednje rješenje: autobiografsku ispovijed, kako samoga Marka, tako i njegovog oca Vukašina i drugih članova kraljevske obitelji Mrnjavčevića, koji su u srednjem vijeku živjeli na prostorima Balkana.
Prema poznatim i u internetskom vremenu lako provjerljivim izvorima, Marko Kraljević je rođen na području Livna oko 1355. godine.
Bio je najstariji sin Vukašina Mrnjavčevića i nakon očevog krunisanja za kralja 1365. bio je određen za njegovog nasljednika. Još za očevog života stolovao je u Prilepu, gdje je proglašen kraljem 1371. godine nakon njegove pogibije i poraza od Turaka na rijeci Marici.
Tragičan poraz i gubitak do tada moćnoga oca, dovodi mladoga Marka Kraljevića u ozbiljne dvojbe. Da li se s oslabljenom vojskom i nesigurnim saveznicima suprotstaviti snažnim naletima Turaka, ili prihvatiti vazalstvo kao miran način rješenja gotovo izvjesnog sukoba sa pogubnim posljedicama.
To su prije njega već učinili neki mudriji vladari i nastavili su djelovati kao turski poslušnici na zemlji koju su naslijedili od svojih očeva. Vukašinov primjer bio mu je dovoljno poučan i ugasio je u njemu mladalačku želju za iskazivanjem nerealne moći i lažnog junaštva.
U nadahnutom dijalogu s mlađim bratom Andrijašom, koji se zalagao za borbu protiv Turaka do istrebljenja, Marko iznosi tragične činjenice očevog ratnog pohoda, progovarajući jezikom razuma.
/Trideset tisuća naših vojnika poginu na rijeci Marici, zajedno sa našim ocem i stricem.Trideset tisuća vojnika! To je trideset tisuća žena, koje ostaše bez svojih muževa, i još toliko i više djece ostade bez svojih očeva./
Pritisnut tim i drugim poražavajućim brojkama, nakon slabašnog otpora nadmoćnijem neprijatelju, Marko Kraljević pristaje na vazalsku ulogu i tako spašava preostali dio vojske od izvjesnog poraza, a narod od sigurnog pomora.
S pozicija povjesničara, Slavčo Koviloski njegovu vazalsku ulogu analizira sa realnog stanovišta toga vremena, u kojem je bilo kakav mir bio bolji od beznadnog junačkog boja protiv jačega neprijatelja.
Ta logika je opravdana, pogotovo ako se zna da je u dvadesetak godina njegovog vazalskog kraljevanja, narod toga kraja živio bez rata s turskom imperijom. Svoju vazalsku dužnost Marko je obavljao u skladu sa sultanskim zapovijedima, ratujući tamo gdje se od njega tražilo.
Zanimljivo je istaknuti da se njegovo ime u pisanim povijesnim izvorima ne spominje u čuvenoj bitki na Kosovu, koja je okončana poražavajućim ishodom. Carevi su tamo ostavili glave na bojnom polju, a vojske su bile desetkovane.
Istina, obadvije strane slavile su tu bitku kao pobjednici sve dok nisu došla vremena kad su istine važnije od laži. Iznoseći svoju viziju događaja iz toga vremena i njegovih glavnih junaka na čelu s Markom Kraljevićem, povjesničar Slavčo Koviloski pomaže nam da zadanu temu romana stavimo u kontekst današnjeg vremena, koje je ponudilo nekoliko repriza sukoba što su se odigrali prije gotovo sedam stoljeća.
Ništa se bitno nije promijenilo u glavama mnogih ljudi, osim što je tehnološki razvoj učinio svoje. I danas su na sceni oni koji, veličanjem sumnjivog junaštva Marka Kraljevića pokušavaju bildati vlastitu snagu i dokazivati se na manjim od sebe.
I danas se ratuje za tuđe interese i izdaju vlastiti narodi, da bi se zadobila vlast ili pak opstalo na vlasti. Ljudske gamadi i zla ima i danas koliko i prije sedam i više stoljeća. Neki događaji iz novije povijesti opravdavaju Markove kraljevske poteze, a drugi mu osporavaju vazalsku ulogu.
Tako je to od kad svijet postoji i od kad su se bivši majmuni, po Darvinovom učenju, silaskom s drveta prometnuli u ljude. Ako se, naravno, prihvati takva teorija, a ne ona koja tvrdi – da je za stvaranje svijeta i svega ostaloga zaslužan samo Svemogući Bog.
Svatko ima pravo na svoju istinu, pa i povjesničar Slavčo Kovilosti koji svoje viđenje i jaz između mita i istine iznosi u poučnoj knjizi o Kraljević Marku. Junaku koji je to bio po epskim pjesmama, a po piščevom kazivanju, običnom čovjeku s kraljevskom titulom.
Tek toliko da se zna da su i kraljevi ljudi i da i njih, kao i sva druga živa bića, čeka neminovan kraj. Knjiga o Marku Kraljeviću donosi i brojne druge nepoznate i manje poznate detalje iz njegovog života.
Kako one oprečne – ratničke, tako i vjerske, ljubavne, trgovačke, dobročiniteljske i ine kojima se, taj epski lik iz varljive i tragične južnoslavenske historije mogao dičiti, ali i sramiti zbog svoga, na jednoj strani besprimjernog junaštva, a na drugoj kukavičluka i izdajstva vlastite zemlje i njenih žitelja.
Kako god bilo, Slavčo Koviloski napisao je zanimljivo štivo koje razotkriva neke manje ili više poznate istine i zablude iz povijesti naših prostora i ljudi koji su na njima živjeli u tzv. pred-turskom i turskom vremenu.
Zapravo, u vremenu kad su jedne imperije nestajale, a druge nastajale, skupa sa svim, za jedne dobrima, a za druge zlima, koja su sa sobom donosile.
Zato je ovu knjigu dobro pročitati da bi se spoznala dubina jaza što dijeli junaštvo od izdaje, ljubav od mržnje, radost od tuge i dobrotu od zla. I da bi se shvatilo kako je lažno junaštvo uvijek bilo opasnije i pogubnije od razumnog kukavičluka.
Ma šta neke napuhane junačine o tome mislile, i ma kako se spram toga odnosile. Sve nam to vrsni znalac povijesti Slavčo Koviloski stavlja na uvid, a na nama je hoćemo li ponuđeno primiti kao vrijedan literarni dar, ili ga prepustiti drugim čitačima, koji do svega napisanoga drže više od nas samih.
Ivo Mijo Andrić DIGITALNE KNJIGE
