Snježana Teklić: Za koga mi to školujemo našu djecu?!

Cijeli život živim u Livnu. Mogla sam odseliti davno, ali nisam, jer volim ovaj grad.

Volim njegove ljude velikog srca i još veće duše.

Volim djecu, volim svoj posao učitelja, volim podučavati i raditi s mladima.

Šta ne volim?

Ne volim što nam je djece sve manje u gradu, što su sela prazna, što su razredni odjeli sve manji i manji…

Teško mi je u razredu gledati dječje oči pune suza, dok mi dijete govori da preko praznika seli u Njemačku.

Teško je tada naći prave riječi, zaustaviti suze koje samo što nisu potekle, ne samo iz jednih očiju.

Ne volim što gutamo i suze i knedle u razredu i djeca i ja.

Kažu da učitelj koji se ne smije-ne smije u razred, a ja kažem i da učitelj koji ne zna osjetiti dječju tugu isto ne smije u razred!

S djecom sam se i smijala i radovala ,ali ove njihove tuge kad se opraštaju i ostavljaju prijatelje i odlaze u daleke zemlje – te tuge se ne zaboravljaju…

A bilo ih je. I previše…

Djeca će ih, nadam se i zaboraviti, ali ja neću tako brzo ni tako lako.
Jer nisam zaboravila ni svoje učenike, od Amerike, preko Irske, pa do Hrvatske…

Pa pitam i sebe i vas pitam: za koga mi to školujemo našu djecu?
Zar će svi otići? Zar za našu djecu nema mjesta ni posla u Livnu?
Zar je postalo cilj otići?

Zar ništa drugo nije preostalo? Nema posla? Zar nema više ni nade?

Polako tonemo u apatiju i beznađe.

Ne volim ni jedno ni drugo!

I zato sam se pridružila neovisnim ljudima koji žele promjene, koji žele bolje sutra svima nama.

Koji kažu da ima nade.

Snježana Teklić

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply