Splitski gastroenterolog dr. Izet Hozo, u knjizi sjećanja ‘Prikorika‘ spustio je sondu u skromno, ali skladno doba odrastanja u Livnu

Poznati splitski gastroenterolog dr. sc. Izet Hozo, nakon brojnih stručnih radova, a i novinskih priloga koje je objavio u karijeri – upustio se i u književne vode. Upravo mu je iz tiska, u Nakladi Bošković izašla knjiga “Prikorika” u kojoj se sabrao uspomene i zgode iz vlastitog djetinjstva i mladalaštva provedenog u rodnom Livnu.

Prikorika je četvrt, a ujedno i ime ulice u kojoj je odrastao, a zahvatio je razdoblje od svoje pete – od kada seže prvo sjećanje i trajno se urezuju u pamćenje prve slike i dojmovi – do petnaeste godine.

Ta prva sjećanja počinju u 1955. godini i jednom svijetu koji više ne postoji, odnosno, kako autor veli, ostale su od njega relikvije relikvijarum, a danas na prste jedne ruke može pobrojiti ljude koje još poznaje u svojoj nekadašnjoj ulici.

Tko pobliže poznaje ovog vrsnog liječnika, zna da njegovi interesi sežu mnogo dalje od granica njegove struke – od mladosti je pasionirani čitač i ljubitelj umjetnosti, zborski pjevač, pilot, sportaš, a u zadnje se vrijeme zabavlja, a ujedno i rekreira ekološkim uzgojem voća i povrća – naravno, u malim količinama, uglavnom za obitelj i prijatelje.

Tako aktivnom čovjeku protekla je godina uskratila mnogo toga, pa se u karanteni uhvatio pisanja.Odavno su njegove uspomene čekale pravi trenutak, a kada je naišao – kaže dr. Hozo – počeo je pisati kao manijak, dizao se ujutro u četiri sata i radio, i čitava knjiga bila je dovršena za tri mjeseca.

ŠAMDUD I TURSKA ĆUPRIJA
– Često sanjam to vrijeme, to slatko-gorko djetinjstvo, mlinove – a bilo ih je tada šest i prvi susjed bio nam je mlinar – seljake koji u njih dovoze kola puna vreća, golubarnike, snjegove, bašte s cvijećem, šamdud – kod nas bi rekli murva – tursku ćupriju, ribolov, i toliko interesantnih, posebnih ljudi. Među njima bilo je i dobričina i čudaka, neki su bili prave enigme, neki su se bavili zanatima koji su odavno izumrli.

Sav taj šareni svijet među kojim su se miješale žene odjevene u dimije i jeleke s onima u klasičnoj, “europskoj” odjeći, disao je kao jedan organizam. Slavili su se zajedno uskrsi i božići, bajrami i ramazani i živjelo se vrlo skromno, ali skladno.

U toj ulici danas je izgrađeno mnogo novih kuća, a spram onih nekoliko prizemnica pokrivenih šimlom koje su ostale, promijenila se moja točka gledišta; nekada su mi se činile velikima, a danas zapanjujuće sitnima. Nekadašnja Prikorika ostala je samo u području memorije, pojašnjava autor.

Iako se dugo opirao Facebooku, upravo zbog svojih zapisa je konačno otvorio profil i počeo ih objavljivati da vidi kakve će reakcije izazvati i hoće li se svidjeti čitateljima. Komentari su bili odlični, čitali su i oni koji poznaju opisani kraj i oni koji ga nikada nisu vidjeli. Javili su se ljudi koji dijele ista sjećanja, a ostali su naprosto uživali u novoj literaturi.

Jer, Bosna je raskošna i sirota, zapanjujuće lijepa, prebogata i preteška. U bosanskim gradićima miješale su se kulture i običaji, knjiški ljudi i oni koji vjeruju u uroke, Romi koji vraćaju nevjeste njihovim obiteljima jer “imaju falingu” i odvjetnici koji kod kuće čuvaju u Parizu naručen frak i ručno izrađene cipele, za vjenčanje koje se nikada nije dogodilo.

S jednim takvim odvjetnikom igrao je Izet Hozo šah u gostionici i upravo radi njega je jedne večeri taj čovjek odjenuo frak i prastare skupe cipele jer ga je dječak to zamolio – do tada je frak vidio samo na filmu.

Čitateljima je liječnik pružio na uvid i dio svoje intime – ako ćemo pravo, pošteno je to, tisućama se zagledao u utrobu – pa je opisao i strahove, nade, prve ljubavi i prve strasti.

Jedna od njih je svakako bila strast prema knjigama – čitao je sve što mu je došlo pod ruku, “dobrovoljno” učio strane jezike, gutao sve knjige iz knjižnice, sve školske i fakultetske udžbenike starije braće i sestara, a u njegovoj obitelji bilo ih je osmero i svi su stekli diplome. Njega su seljaci, kao malo čudo od djeteta, vodili sa sobom da im čita novine.

MLIJEKO U PRAHU I “TRUMANOVA JAJA”
U isto vrijeme, otkriva nam se slika silno radoznalog i vižljastog djeteta koje kao da se nalazilo na sto mjesta u isto vrijeme, djeteta koje je proučavalo i pamtilo, ali isto tako se upuštalo u opasne pothvate poput spuštanja u špilje.

Uživalo se tada u izletima i ribolovu. Uz Bistricu, zaklonjenu vrbama, živjela su i ribarila ta djeca poput Toma Sawyera i Huckleberryja Finna.

Doma se moralo paziti na troškove – otac je bio državni službenik i imao je pristojnu plaću a i dječji doplatci su pomogli da se svi odškoluju – ali, nosila se roba starije braće ili kupovala dva broja veća da potraje, a u svoja najranija sjećanja upisuje Hozo i američku pomoć, “Trumanova jaja” u prahu i mlijeko u prahu.

– Od toga mlijeka radio se kod nas doma jogurt i to izvrstan, nožem se mogao rezati. Još pamtim taj okus, kao i okus onih dudova koji su se i sušili – svi su gušti bili u njima, a više ih nigdje ne mogu naći – kaže novi pisac.

Dr.Hozo se u pojedinim pričama dobacio i do svojih ranih dana liječničke prakse, odnosno, kao mladi liječnik naknadno je postavljao dijagnoze na temelju pojava koje je opazio kod ljudi u svom djetinjstvu – a bilo ih je, i to nimalo ugodnih – od autizma koje je u njegovo vrijeme obično kršteno kao “čudaštvo”, do depresije, alkoholizma…

Urednik knjige je Stipo Manđeralo, ilustrirao ju je Mahmut Latifić, lektorirala Ljiljana Lučin, a grafički urednik je Igor Drača.

Predgovore su napisali Ante Tomić i Nura Bazdulj Hubijar.

Bogatstvu uspomena pridonijelo je i bogatstvo jezika – autor je prvotno mislio ostati pri čistom književnom standardu, ali je uskoro uvidio da bi osiromašio knjigu izostavivši turcizme, ali i dalmatinske izraze koje je pokupio živeći desetljećima u Splitu.

Promocije su već dogovorene, u više gradova, samo treba pričekati povoljniji epidemiološki trenutak.

Prelistaj.hr

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply