Samo spominjanje Tita u današnje vrijeme velikih Hrvata, Srba, Bošnjaka, … je opasna zajebancija. Automatski si jugonostalgičar, komunjara, izrod… Naprotiv, veličanje njonje Pavelića, bradatog idiota Čiča Draže ili tamo nekih osmanskih jebivjetrova otvara vrata domoljubnosti i uspjeha u raznim životnim sferama.
Kako onda, tako i danas imamo vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Unutarnji su svi oni koji ne mjere kukuruzu, ne nabijaju šajkaču do ušiju i ne krate hlače po pedlja iznad stopala. Vanjski su nam malo bliži, no prije, orginal Hrvati, markirani Srbi i Turci koji se uvjek nešto domunđavaju i šapore.
Emigracija nam je tanka, kad se sjetim ’71. i hvatanja po šumama. Današnji emigranti su puke curice u roza dezenima. Scenario emigriranja u bobu isti, te stoga čudi izostanak radikalnih mjera osvete vlastitim progoniteljima.
Valjda se ne može sa Mercedesima, Audijima i BMW-ima kriti po šumi, a selfiranje pobunjenika bi bilo lako locirano. Bilo bi onemogućeno i depiliranje, kvarcanje i liposukcija potencijalnih bundžija te odlazak u disko – na cajke. Emigracija prosto čeka povoljnije uvjete u šumama i kada se stvore uvjeti eto ih dizati bunu protiv onih koji su od Tite i “titinih” gori za devet klasa.
Jer ne kaže se džaba “ni okrečiti ne mogu”, ali zato mogu ukrasti k’o u priči. Ovi današnji politički lopovi prosto natjeruju normalna čovjeka u jugonostalgiju, em su bili mlađi, em su mogli raditi, em sindikalni godišnji, zimnica, drva, školuj koga hoćeš džabe, liječi se džabe, … Danas kad te zaboli, ne uzimaš toplomjer nego kalkulator, pa ako je cifra liječenja velika – Bogu u ruke!
Zimi se drva umaču u vodu da gore duže, tradicija sijela i posijela je ukinuta, ne zbog mode nego nema se kave, rakije, goriva… Nešto mi ovo poznato od prije trideset i više godina. Jeste da su trgovine pune, benzinske na svakom koraku, kave u izobilju al’ fali – love!
Jeste da se može oplest “Jure i Boban”, od Topole… al’ nešto melodija teško pada na gladnu trbušinu. Nekad su kontejneri služili svrsi, danas su mjesta okupljanja “slobodnih i osvještenih” građana. Dok su nam pučke kuhinje buduće svakodnevne destinacije netko nam ima hrabrosti spočitavati jugonostalgiju, dok svakodnevno umiremo pod sumnjivim okolnostima, maturante ispraćamo u Njemačku, živimo na infuziji u gradu koji izumire, gdje policija štrajka (?!), gdje šaka uhljeba iseli 15000 ljudi.
Pa Rimljani, Turci, Austrougari, komunisti, ispadoše izaslanici Crvenog križa za ove domaće izrode. Tite više nema, emigracija selfira i surfa, narod piša po vlastitom dostojanstvu i – život prolazi! A nekada se štafeta nosala…
