‘Već 32 godine nikome moji pripravci nisu naškodili, a tisuće ljudi su prošle kroz moju kuću’

Časna sestra Ljubica Kovač, nakon što je čudom Božjim prošlo ljeto preživjela ugriz otrovnog smeđeg mediteranskog pauka samotnjaka, nastavila je primati pacijente, bolesnike koji više vjeruju njoj nego doktorima. Najpoznatija hrvatska “ljekaruša”, rođena 1939. u Posušju, ustaje rano, potom se sastaje sa svojim radnicima s kojima moli Boga za zdravlje pacijenta.

Zatim zajedno doručkuju pa ide “svatko svojim poslom”. Ljubica je jedno od 11-ero djece Petra, rođenog 1914., i Ruže, rođene 1918. Kad je imala desetak godina, otac joj je završio u mostarskom zatvoru Ćelovini jer je nasjeo na jednu udbašku provokaciju. – Mučili su ga i tukli u zatvoru, sve su mu zube izbili, a kad se vratio, kosa mu je bila bijela kao snijeg iako je bila crna – kaže sestra Ljubica o ocu koji ju je jako volio. Stoga se njezin otac nije mogao pomiriti s odlukom kćeri Ljubice da 1956. napusti dom i ode u samostan Družbe Kćeri Božje ljubavi.

– Kad Bog zove, ne možete se tome nitko oduprijeti. Nije mene nitko mogao s toga smetnuti, baš nitko. Otac je bio jako tužan, mislio je da ću biti gladna i bosa. Crkva je bila na udaru komunista – kaže sestra Ljubica, koja osam godina nije dolazila kući jer se bojala da joj otac neće dati natrag u samostan. Za razliku od oca, majka joj je “cvala” što joj je kći postala časna sestra. – Kad sam se “obukla” u Splitu 1956., mama mi je otkrila da je i ona htjela u časne sestre, ali je njezina majka nije imala čime opremiti.

Rekla mi je: “Ljubice, sad se moja želje ispunila, sada mogu umrijeti odmah”. Kao časna sestra radila je i školovala se, međutim, časne su sestre u komunističkom režimu znale doživjeti strašna poniženja. – Vikali su za mnom: – Evo švore pegule! Ili mi priđu, poljube križ i onda me pljunu. Mogla bih knjige napisati kako su s nama ružno postupali – kaže sestra Ljubica koja se u Splitu zadržala do 1964., a onda je otišla u Dubrovnik. – Mi u Dubrovniku nikada nijednu jedinu ružnu riječ nismo čule. Iz Dubrovnika je 1969. časna sestra otišla za Sarajevo na godinu dana, a nakon toga u Zagreb na dvije godine. Onda se opet vratila u Dubrovnik 1972. jer su časne sestre otvorile zabavište, vrtić, u kojem je časna sestra Ljubica radila.

Godine 1980. opet je otišla u Split u kojem je i ostala. Početkom 80-ih godina roditelji časne sestre Ljubice teško su oboljeli – majka od Parkinsonove bolesti, a otac od teške anemije. Brigu o bolesnim roditeljima preuzela je časna sestra Ljubica. – Glavna sestra dala mi je tri mjeseca da budem uz bolesne i stare roditelje. Mama je tada imala 70 godina, oboljela je od Parkinsonove bolesti, a tata 74., on je dobio neku čudnu anemiju.

Došla sam ih podići – objašnjava časna sestra Ljubica. Međutim, nakon tri mjeseca morala je moliti časnu majku u Rimu da joj produlji boravak s roditeljima na godinu dana, a kad je prošla ta godina, morala je tražiti dopuštenje Kongregacije redovnika da ostane uz bolesne roditelje. – Onda su mi oni dopustili da budem uz roditelje dok potreba traje, kaže časna sestra Ljubica koja se nastavila brinuti o roditeljima koji su se “lijepo oporavili”. Otac joj je živio još 12 godina, a majka još 15.

www.vecernji.ba