Želimir Čečura i tri gracije za boljitak Kroacije

Ravnatelj zagrebačke XIII. gimnazije Želimir Čečura, samostalni kandidat pod rednim brojem 13 u 6. izbornoj jedinici na listi Pokreta za modernu Hrvatsku (PMH), i u jeku završnih maturalnih ispita izvršava svoje obaveze, a uz njega su tri gracije – za boljitak Kroacije.

PMH navodi u svom programu da bez rada, reda, discipline te konkretnih pravila, u odgoju i obrazovanju nastaje kaos, a sijači su kaosa političke elite i roditelji koji u zadnjih desetak godina imaju (pre)velika očekivanja zbog života u turbulentnim i kaotičnim vremenima.

Roditelji ne mogu krojiti odgojno-obrazovnu politiku ako nisu nastavnici, a ne mogu je krojiti ni političke elite koji o tom časnom zanimanju ne znaju ništa. Samo profesionalci koji uistinu poznaju odgojno-obrazovni proces mogu biti oni koji će ga svojim znanjem oplemenjivati i kontinuirano poboljšavati.

Usto, Hrvatskoj nedostaje školovanih majstora jer roditelji često ne cijene strukovna zanimanja te bi, u tom smislu, trebalo promijeniti svijest građana promovirajući takva zanimanja. Dobar majstor zlata vrijedi.

Potrebne su ozbiljne promjene kako bi se razvila svijest nastavnika, roditelja i političara te njihov veći građanski angažman u borbi protiv raznih neželjenih pojava kao što su droga, nasilje u obitelji, na ulici, u medijima, veća osviještenost i odgovornost u roditeljskim ulogama, kao i strože sankcioniranje kršenja prava i nepoštivanja obveza na svim razinama.

Trenutačno odgajamo djecu „usput“, a ona nam odoše niz put, a kako ih danas obrazujemo, to je trenutačno pitanje nepromišljene obrazovne politike.

Današnja Hrvatska nastala je iz hrvatskog prkosa, ponosa i ljubavi prema čovjeku, ponovo probuđenih 13. svibnja 1990. godine na stadionu Dinama u Maksimiru te na krilima svih onih koji su se u samo par mjeseci našli na bojištima diljem Lijepe Naše s krunicom oko vrata braneći svoj dom.

Hrvatski branitelji oslobodili su 1995. godine zemlju od okupatora dok su hrvatski političari tri godine kasnije mirnom reintegracijom 1998. godine konačno oslobodili i ostatak teritorija Lijepe Naše.

Prošlost ne možemo mijenjati, no svi kojima je Lijepa Naša na srcu moraju spriječiti da sukobi iz prošlosti ne potiču nove. Mržnja prošlih vremena ne smije se prenositi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku. Nesreću Jasenovca te Bleiburga i Križnog puta trebamo pamtiti kao opomenu zločina koji se nikad više nigdje ne smiju ponoviti.

Mi smo otvorena srca i raširenih ruku za sve dobronamjerne ljude. Istodobno, realni smo i životna nas je škola obogatila kritičkim pogledom. Pa što vidimo?

Komunisti, Jugoslaveni i velikosrbi nisu prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu – za njih je ona samo privremeno rješenje! Izgubili smo 30 godina života i pritom kontinuirano ekonomski stagniramo! Hrvatsku treba probuditi! Oni koji nas vode, već su viđeni, a napravili su i popravili – ništa, osim svojih računa.

Mediji su oni koji, uz političke analitičare, svrstavaju ljude u kalupe zaboravljajući da su ljudi – ljudi.

Političari s više mandata oni su koji doprinose neprimjerenom javnom diskursu u medijima vrijeđajući sve oko sebe.

Reforma mora krenuti od vrha. Sutra je već kasno. Pravosuđe i izborni sustav su rak rana hrvatskog društva, te ljudi s diplomama iza kojih ne stoji znanje.

Promjene su moguće jedino izmjenom postojećeg nezakonita i nepravedna izbornog zakona. Želimo stvoriti moralno društvo u kojem bi kriteriji za odabir saborskog zastupnika bili optimizam, zdrav razum i dobronamjernost.

Narod zaslužuje dobronamjerne, stručne i mjerodavne osobe u javnim službama i u politici. Naime, samo mudri i stručni, pošteni i nesebični pojedinci mogu osigurati da društvo napreduje i raste. Zato izađite u što većem broju na izbore, odaberite bogobojazne zastupnike, dobrotu i stručnost te donesite promjenu!

Od suverene i samostalne Republike Hrvatske u samo trideset godina od njezina osnutka nije ostalo ništa. Postali smo kolonija, a da toga nismo ni svjesni. Vrijeme je da se probudimo!

Oni koji su nas doveli u ovu poziciju, nisu „spavali“ te su mladoj i suverenoj državi nanijeli veliko zlo. Oni su, jednostavno rečeno, izdajice vlastita naroda.

Varaju nas trideset godina, stoga hitno moramo mijenjati svijest ljudi kako bi oni konačno shvatili da se sve, nažalost, odlučuje vani. Naši ljudi moraju shvatiti da domaće političke elite kontinuirano daju prazna obećanja i vode državu u propast svake se godine zadužujući kako bi nahranili sve više neradnika, ali i kako bi izvukli što više od građana Lijepe Naše te potom odnijeli van milijarde kuna.

Buđenje se mora dogoditi odmah te mora biti utemeljeno na činjenicama. Zato nam trebaju novi, školovani, trezveni, ozbiljni, umjereni i državotvorni političari koji će voditi državu kao da vode svoju obitelj, brinuti se za nju kao za svoj dom.

Da bi se to dogodilo, narod se odmah mora osvijestiti. Naši birači ubuduće pri glasanju moraju misliti svojom glavom umjesto da vjeruju medijima, pokvarenim političarima i još pokvarenijim političkim analitičarima.

Nema napretka u državi koja besramno nagrađuje neradnike na svim razinama. U pojedinim ustanovama svi imaju iste plaće iako nisu svi ni jednako kompetentni ni jednako motivirani niti svi jednako marljivo rade. Taj manjak perspektive, manjak poštenja, manjak razuma – u kojima se svi nastoje prikazati jednakima iako to nisu – nema perspektivu i vodi u posvemašnju atrofiju sustava, vrijednosti, društva i nas samih kao pojedinaca

Bavljenje izvršnom vlasti je sveobuhvatan, složen, izrazito odgovoran posao koji zahtjeva stručnost, predanost visoko postavljenim ciljevima, izuzetno razumijevanje važnosti ravnoteže snaga i sinergijskih djelovanja unutar kompleksnog sistema kao što je država te prije svega, visok stupanj moralnih i etičkih vrijednosti koje a priori promiču osobnu odgovornost.

Dosadašnje političke vladajuće strukture samo su se na deklarativnoj razini izjašnjavale u korist društvenog i gospodarskog napretka te nastojanja osiguranja pravednog, korupcijom neopterećenog društva. U stvarnosti, njihov je glomazni politički aparat samo rastao na klijentelističkim temeljima i prigodnoj populističkoj retorici.

Posljedica toga je oligarhijski politički utjecaj koji kroji društveno gospodarsku stvarnost na prokušanom modelu kojiračuna na inertnost većinskog glasačkog dijela populacije, pritom degradirajuće, a ponegdje i razorno djelujući na sve razine društva u cjelini. Ta izokrenuta stvarnost u kojoj država ne pripada narodu već političkim elitama i njihovoj samovolji prisutna je od stvaranja Hrvatske države.

Nije realno očekivati da će do promjene stava prema korupciji, kao nečeg što je potrebno iskorijeniti iz političkog života, doći od strane postojeće nomenklature, kada se već desetljećima na taj pogon uspješno guraju privatni interesi iste. Začarani krug u kojem se vrti hrvatsko društvo, ta prokušana metodika političkog establišmenta održavanja statusa quo leži na temeljima odnosa snaga koji možemo usporediti s talačkom krizom.

Politička elita, dok god kroz korupciju i klijentelizam kontrolira ispolitiziranu javnu upravu koja pak shodno tome zanemaruje svoju najvažniju funkciju sustavne implementacije i evaluacije javnih politika, na taj način svjesno opstruira potencijalan rast, blagostanje i sudbinu naroda i to isključivo da bi mogla parazitirati na njemu i učiniti ga svojim taocem.

Dosadašnje alternativne političke opcije također nisu pokazale snažniji kapacitet i volju uhvatiti se s tim u koštac dok su druge pak podlegle istom toksičnom utjecaju. Takvoj disperziji političke moći itekako pogoduje smanjeni odziv biračkog tijela jer joj se na taj način samo otvara manevarski prostor.

Gdje je ključ o borbi protiv toga? On zasigurno leži u buđenju svijesti o važnosti individualne odgovornosti svakog pojedinca za stanje u društvu, u preuzimanju aktivne uloge u javnom životu i odricanju od apatije i izlasku iz ovog Stockholmskog sindroma. Jedino kroz čin osvještavanja i edukacije ta koruptivna hobotnica će početi popuštati svoj stisak i tek tad ćemo prepoznati da smo mi stvarni nosioci moći u društvu – oni koji imaju pravo na izbor. Nemojmo si sami oduzimati to pravo…

Želimir Čečura, Panopticum.hr

Komentari

Be the first to comment

Leave a Reply