Tamo gdje je društvena svijest razvijena kao kod ameba, demokratija je direktno ugrožena od birača. Može, naravno, i obrnuto: tamo gdje je društvo svjesno razlike između javnog dobra i takozvane pozitivne investicijske klime, demokratija je sredstvo odbrane zajedničke koristi. Dva lijepa primjera sa posljednjih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini upravo o tome govore.
U federalnoj Općini Trnovo – postoji, naime, i Trnovo u Republici Srpskoj – mjestašcu sa manje stanovnika nego što ih ima u jednoj fazi sarajevskog Alipašinog polja, načelnički mandat je obnovio Ibro Berilo, osvojivši nešto više od 77 posto glasova, preciznije: 77,36. Mijenjanje stranaka Imao je, nije da nije, Berilo i protivkandidata, Bajru Lindova iz Naroda i pravde koji je, kako vidimo, poslužio da na glasačkom listiću ne bude samo jedno ime. Osim po broju osvojenih glasova, Berilo i Lindov se razlikuju po nečemu što bi, da je sve kao što nije, trebalo biti presudno: Lindov je na predizborne skupove išao od kuće, dok je Berilo svoju kampanju vodio iz pritvora u kojem je završio kada se ispostavilo da mu je stvarna imovina daleko veća od prijavljene.
Ibro Berilo se, treba i to reći, na ovim izborima po drugi puta pojavio kao kandidat Stranke demokratske akcije, a bio je, na ranijim i sa sličnim ishodom, član Silajdžićeve Stranke za Bosnu i Hercegovinu, odnosno tadašnjeg Lagumdžijinog SDP-a. Vratio se, dakle, onima sa kojima je krenuo u životnu fazu koja će ga učiniti važnim i bogatim. Nije on, naravno da nije, nije mijenjao stranke jer mu se mijenjalo političko mišljenje i ideološko opredjeljenje, već da se u Trnovu ne bi promijenilo ništa.
Vizionar sa Kovača ”Ibro Berilo je jedan od najreprezentativnijih javnih izdanaka one socio-političke sorte za koju se kolokvijalno tvrdi da je u stanju zaobilazeći zakon, procedure i mišljenja struke, te sličnu zamornu papirologiju, ‘sve završiti’. On je od one sorte koja je na izuzetno visokoj cijeni u uvjetima divlje tranzicije i ništa pitomijeg i milosrdnijeg raspolaganja javnim dobrima. To je profil ljudi koje je preferirao Vizionar sa Kovača kada je usred rata kazao da treba birati sposobne ljude makar i ne bili najpošteniji nauštrb poštenih, ali manje sposobnih. Akcija Tužiteljstva Kantona Sarajevo ‘Incitat’ u kojoj je optuženo i uhapšeno pored Berila i nekoliko njegovih poslovnih partnera, investitora, članova obitelji kojima je ‘završio’ papire za objekat na Bjelašnici možda će skicirati ‘mapu puta’ kojom je posljednje dvije decenije ova planina obesmišljena i nagrđena”, napisao je Senad Avdić, portretirajući trnovskog gazdu bez kojeg se, kako je kazao jedan demobilisani sarajevski novinar, na Bjelašnici nije moga lopata u zemlju zabiti. Zijad Lugavić, stari i novi gradonačelnik Tuzle, osvojio je nešto manji postotak glasova od Berila – prema CIK-u: 75,63 – a Socijaldemokratska partija koja ga je kandidirala dovoljno vijećničkih mandata da može najbrže i najlakše sastaviti većinu.
Lugavić je, vrijedi podsjetiti, naslijedio dugogodišnjeg i jako uspješnog tuzlanskog gradonačelnika, Jasmina Imamovića, pa dva puta konkurencijom pomeo Korzo. Prvo na vanrednim, pa evo i na redovnim izborima, na kojima je njegov najozbiljniji protivnik, Zoran Blagojević iz Stranke demokratske akcije, prošao kao Lindov u Trnovu. Kandidati Stranke demokratske akcije, kada ih uopće nađu, u Tuzli uglavnom prolaze loše ili nikako, a Blagojević je svoju, nimalo zavidnu startnu poziciju, učinio još gorom zalažući se koncesioniranje ugostiteljskih objekata na tuzlanskim Panonskim jezerima čime bi Javno komunalno preduzeće Pannonica ostalo bez najprofitabilnijeg dijela, a posjetitelji i posjetiteljice bez prava i mogućnosti koja se, od otvaranja kupališta, podrazumijevaju. Oboreni rekord Niko im, naravno, ne bi ograničio ili zabranio pristup, ali bi, jer tako uvijek biva, uveo nova, stroga pravila čiji je jedini smisao da se za što manje vremena zaradi što više para, bez obzira na posljedice po zajednicu.
Ko ne vjeruje, eno mu jedne od previše koncesioniranih – na ograničeno, ali nimalo kratko vrijeme – dalmatinskih plaža na koje može doći ko god hoće, samo što onda mora odlučiti hoće li se sunčati u stavu mirno ili iznajmiti skupu ležaljku, hoće li dva puta doručkovati ili nešto pojesti po izuzetno nepovoljnoj cijeni, krišom piti vodu iz vlastite boce ili nešto s okusom i cijenom od pet-šest eura… ”SDA, njen kandidat i njeni koalicioni partneri predlažu da jezera ostanu u vlasništvu Grada a da ugostiteljske objekte treba dati privatnicima. Nešto slično izjavio je i Omer Berbić iz Naše stranke, koji je u intervjuu prvo rekao da nam niko neće privatizirati Panonska jezera, pa na vaše novo pitanje odgovorio da objekte u kompleksu Panonike treba da drže najbolji tuzlanski ugostitelji. To znači da bi oni velike troškove rada i održavanja slanih jezera i cijelog kompleksa ostavili na teretu Grada i naroda, a najprofitabilniji dio bi da predaju privatnicima.
Panonika je ovog ljeta imala 534.000 posjeta gostiju. I dok mi slavimo oboreni rekord, neki smišljaju kako da to što pripada svima, pripadne samo nekima. U ukupnom prihodu Panonike preko 50 posto čini prihod od ugostiteljstva i drugih usluga. Taj prihod se koristi za održavanje svega u kompleksu Panonike, za plate 180 ljudi koji u toku ljeta tu rade, za održavanje zimskog klizališta itd. Prihod od ugostiteljstva i drugih usluga daje finansijsku snagu Panonici da omogući održavanje jezera, cijelog kompleksa i omogući građanima najniže cijene ulaznica u BiH”, kazao je u intervjuu za Tuzlanski info portal, idejni tvorac Panonskih jezera, Jasmin Imamović.
Mrvice s Ibrinog stola Jesu, naravno da jesu, građani i građanke Tuzle glasali za Lugavića zbog toga ko je i kakav je, ali su glasali i za to da i dalje mogu za malo para ići na kupanje u centru grada i tamo biti tretirani kao ljudi, a ne kao resurs kojeg treba što brže i više iscrpiti, bez obzira na posljedice i po jednu javnu firmu i po interes zajednice koji se, treba to ponavljati, kako ovdje tako i svugdje, uglavnom ne poklapa sa interesom kapitala. U Trnovu su, kao što reče predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, birači pokazali da znaju cijeniti ono što je Berilo napravio ”za narod” te općine.
Za neki, očito skroman svijet koji se zapravo zadovoljava mrvicama sa Ibrinog stola, ne razmišljajući o tome u šta je on pretvorio olimpijsku planinu i, pogotovo, šta će od toga imati njihovi potomci. Tuzla i Trnovo se ne mogu porediti po geografskoj širini i dužini, po brojnosti i tradiciji, teritoriji i historiji, ali ni po stanju kolektivne svijesti. A to je, kako vidimo na ova dva krasna primjera, najvažnije. Tamo gdje je razvijena, javno dobro ostaje upravo to, a tamo gdje je nema, e tu je carstvo Ibre Berila ili već nekoga sličnog i jednako bahatog.
