Ova nevjerojatna dama nakon trostrukog je moždanog udara i stjecanja invaliditeta objavila knjigu koja je oduševila akademsku zajednicu i dovela je u žižu medijskog interesa
Dozlaboga je teško, nemoguće zapravo, u jednom novinarskom članku navesti sve reference koje obogaćuju privatni i profesionalni život Helene Tomas, dame rođene 1971. u Livnu, a koja u Zagrebu živi od svoje druge godine.
Stoga, u kratkim crtama, diplomu dvopredmetnoga studija arheologije i grčkoga jezika i književnosti stekla je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, obranivši diplomski rad iz klasične arheologije (na temu nedešifriranog grčkog pisma linear A). Arheologiju je 2004. doktorirala na prestižnom Sveučilištu u Oxfordu, a iste je godine zaposlena na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta. Od prošle je godine na istom Odsjeku unaprijeđena u zvanje redovite profesorice u trajnom izboru, za što joj je rektor Stjepan Lakušić dodijelio posebno priznanje Sveučilišta u Zagrebu.
Međunarodni je ugled, uz sve ostalo, stekla i kao autorica brojnih znanstvenih članaka, uglavnom objavljenih u priznatim inozemnim publikacijama. Uostalom, dvije su njezine knjige žigom rektora Sveučilišta u Zagrebu priznate kao sveučilišni udžbenici.
No Helena je u žižu medijskog interesa posljednjih mjeseci došla zbog jednog uistinu iznimnog pothvata. Nedavno je naime objavila knjigu ‘Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra’, knjigu važnu jer istražuje prva pisma koja će postati temeljem kasnijih europskih civilizacija. Ništa u tome ne bi bilo neobično da Helena, kojim slučajem, prije početka pisanja knjige nije doživjela trostruki moždani udar i stekla teški invaliditet.
Pitamo je koliko je dugo radila na knjizi, budući da je morala istražiti i obraditi veliku količinu arhivskog i povijenog materijala?
– Spomenutu knjigu počela sam pisati kao antidepresiv zbog invaliditeta uzrokovanog trostrukom moždanim udarom pretrpljenim 2019. godine – počinje svoju priču Helena.
– Posljedica tog zamalo pogubnog moždanog udara paralizirana je lijeva strana tijela. Tako sam knjigu u cijelosti natipkala samo jednom, desnom rukom.
Samo pisanje trajalo je tri godine. No, istraživački rad za pisanje te knjige trajao je skoro 30 godina, jer trebala sam savršeno naučiti grčki jezik, koji sam i studirala, zatim sam trebala doktorirati na temu pisama predstavljenih u knjizi, na istu temu napisala sam brojne znanstvene članke, održala javna izlaganja, uglavnom u inozemstvu, dodatno se usavršavala u vodećim inozemnim ustanovama, proučavala sam relevantne arhive, pregledavala same natpise pohranjene u muzejima u Grčkoj i na Cipru, te sudjelovala u arheološkim istraživanjima u Grčkoj u nadi da ću otkriti nove natpise.
Dakle, usvajanje znanja i kompetencija potrebnih za takvu vrstu knjige iziskivalo je tri desetljeća intenzivnog znanstvenog rada. Knjiga sadrži 350 stranica i tiskana je u čak tisuću primjeraka – kaže Helena.
Međunarodno je priznata znanstvenica, redovita profesorica u trajnom izboru i predstojnica Katedre za klasičnu arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. To su samo neke reference koje Helenu tituliraju kao stručnjakinju za stare jezike i pismenost.
Stoga je neizostavno moramo pitati koliko su se jezici, pa i naš hrvatski, promijenili u ovo digitalno doba? Trebamo li mijenjati paradigmu o pismenosti koja se danas, čini se, sve više svodi na pisanje postova na društvenim mrežama?
– Govorni hrvatski jezik u digitalno doba usvojio je mnogo stranih termina, mahom anglicizama. Time je naš jezik ušao u jedan globalni lingvistički trend kojim dominira engleski jezik kao trenutna lingua franca – veli Helena.
– Pisani jezik, pridržava se, naravno propisanih pravopisnih norma. No po svojoj prirodi govorni jezik veoma je fluidan i podložan tekućim trendovima. Ne smatram to lošom, već posve prirodnom komunikacijskom posljedicom. Govorni je hrvatski tako usvojio velik broj stranih posuđenica, pogotovo po pitanju stručne terminologije.
Kroz povijest je to bila česta pojava i kod drugih jezika. Jedno vrijeme kod profesora Ekrema Čauševića, začetnika studija turkologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu intenzivno sam učila turski jezik i tako saznala da turski sadrži velik postotak riječi arapskog podrijetla.
Suvremeni grčki jezik pak, ima dosta turskih posuđenica, što ne čudi s obzirom da je Grčka dugo vrijeme bila pod osmanskom vlašću. Na našem priobalju i otocima pak dominiraju neke riječi preuzete iz talijanskog jezika, a u sjevernoj Hrvatskoj prisutni su germanizmi.
Kako je digitalna terminologija uglavnom tvorevina engleskog govornog područja, ne treba čuditi da su relevantni anglicizmi postali sastavni dio hrvatskog govornog jezika. Smatram da se službeni književni hrvatski jezik treba pridržavati pravopisnih normi, no u govornom jeziku ne treba ih forsirati, niti je to moguće budući da su posuđenice logična posljedica naših sve intenzivnijih međunarodnih kontakata – tumači Helena.
Tek uzgred, ali ne i nebitno, i Helena poput brojnih osoba s invaliditetom već godinu dana čeka rješenje o inkluzivnom dodatku, a to joj već sada predstavlja priličan egzistencijalni teret. Plaćati iz vlastitog džepa sve te terapije i lijekove bez kojih je dostojanstven život nemoguć bio bi izazov i za nekog tehnološkog oligarha iz Silicijske doline! Dakle, pitamo nadležne – kada će Helena, kao i tisuće njezinih sestara i braće po invaliditetu, napokon dobiti Rješenje o inkluzivnom dodatku?
Oni koji nisu imali sreću upoznati Helenu i privatno vjerojatno se pitaju otkud joj toliko volje i energije – ponajprije hrabrosti – da i dalje nastavi udarnički raditi i živjeti punim plućima kao da i nije preživjela trostruki moždani udar. Otkud joj takav optimizam da se može nositi s činjenicom da i ona unatrag nekoliko godina živi s invaliditetom?
– Kao što sam već ranije kazala, knjigu ‘Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra’ sam pisala kao antidepresiv. Time sam zamijenila lijekove protiv depresije koje su mi bili propisali liječnici. Pokazalo se da je moja metoda ‘znanošću protiv depresije’ bila najbolja moguća – uvjerena je Helena.
– Knjigu sam pisala s velikom radošću, jer tema je to koja čini srž mog znanstvenog rada i u koju sam doslovno zaljubljena. Knjiga mi je osim izbavljanja iz depresije donijela i brojne druge dobitke. Zahvaljujući njoj stekla sam uvjete za napredovanje u najviši status u hijerarhiji sveučilišnih profesora. To je status – redovna profesorica u trajnom izboru(metaforički rečeno to je Everest profesorske karijere.
Knjiga je privukla neočekivano zanimanje javnosti, pa sam bila pozvana predstaviti je u brojnim medijima. Vijest o njezinu tiskanju odjeknula je i u inozemstvu, što mi je donijelo poziv na veliki međunarodni simpozij koji će se održati na Sveučilištu u Madridu u rujnu ove godine.
Nadalje, njome sam unaprijedila i kvalitetu kolegija koje držim studentima arheologije. Ali ono najvažnije je da je ta knjiga zapravo veliki trijumf nad mojim invaliditetom – kategorična je Helena.
I za kraj je pitamo koliko joj je invaliditet promijenio svakodnevicu i koliko utječe na kvalitetu njezina života. Što bi, uostalom, poručila svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj i šire?
– Moj postotak invaliditeta je 90 posto. Naravno, grozno je da sam trenutno osuđena na invalidska kolica. No, ta kolica nisu potpuna tragedija. Srećom, moždani udar mi nije oštetio kognitivne i verbalne funkcije, pa bez problema predajem na fakultetu. Čak sam prije dvije godine iz kolica vodila i arheološka iskopavanja u dolini Cetine – veli Helena.
I kao osoba s invaliditetom nastavila je uživati u izlascima u kazalište, na koncerte, redovito odlazi na izložbe, a usto i često ljetuje na moru, uz puno plivanja. Shvatila je, kaže da uz pomoć brojnih divnih ljudi u njezinu životu, ponajprije roditelja i ostatka obitelji, te čitavog mnoštva privrženih prijatelja može voditi veoma kvalitetan život.
– U tome mi mnogo pomaže i moj osobni asistent Bojan Marangunić. Redovito idem na fizikalne terapije, čak i na terapijsko jahanju u klubu Krila u Sesvetama, zahvaljujući čemu sam došla do toga da sad mogu hodati uz pomoć štapa u desnoj ruci. Prije šest godina, kad sam se tek suočavala sa stravom činjenice da sam od jedne veoma aktivne osobe koja je mnogo planinarila, plesala, skijala i proputovala sve kontinente, postala osoba s invaliditetom, jedna me je prijateljica mudro savjetovala i rekla mi: ‘Helena, invaliditet je u glavi. Ako se postaviš kao invalid tako ćeš se osjećati i tako će te i drugi percipirati’ – priča Helena.
Dobro je, veli, promislila i odlučila da ne želi biti bespomoćna. U tu svrhu vrijedno i redovito vježba kod svog terapeuta Hrvoja Matića, a odnedavno i u Poliklinici Glavić, usto se vratila na Filozofski fakultet, i to na puno radno vrijeme. No to nije sve.
– Prošle sam godine bila na međunarodnom simpoziju u Amsterdamu, ove godine u Ateni, spremam se i u Madrid, a već u proljeće sljedeće godine pozvana sam održati gostujuće predavanje na Sveučilištu u Cataniji na Siciliji. Nije to samo pitanje hrabrosti, nego odlučnosti i volje te velikog truda. Napominjem još jednom da u svoj toj mojoj pozitivi presudnu ulogu imaju ljubav i podrška obitelji i brojnih prijatelja. Kad sažmem sve rečeno, uviđam da u ovih šest godina mog invaliditeta, nisam ni na koji način nazadovala, nego naprotiv, neumorno koračam naprijed u znanstvenom i društvenom smislu, a odnedavno i doslovno koračam uz pomoć jednoga štapa. Emotivno se osjećam jako i nesavladivo. Navečer liježem s osjećajem spokoja i sreće.
Možda zvuči paradoksalno da osoba s invaliditetom može biti sretna, ali ja to uistinu jesam. Tome pridonosi i more divnih uspomena mog života prije invaliditeta. Volim reći da sam živjela hollywoodski. Pa i sad se osjećam kao da živim hollywoodski.
Sve što trebam je par ruku, dobra volja da pogura moja kolica i ja mogu bilo kamo. Takvih parova gurajućih ruku imam barem stotinu. I ono najvažnije: ljudi me mahom ne tretiraju kao jadnu invalidnu osobu. Pozivi na druženja i događanja toliko su česti da ja sve ni ne stignem. Ljudi me dakle gledaju kao potpuno normalnu osobu, što je također velik motivirajući čimbenik na mom dugom putu oporavka.
Svim osobama u sličnoj situaciji savjetujem da se nikad ne obeshrabre u nadi da je oporavak moguć, te da nikad ne posustanu po pitanju rehabilitacijskih terapija. Uz velik trud, hrabrost i volju, oporavak je moguć – poručuje za kraj Helena.