Rođen sam 1989. godine u malenom selu livanjske općine. Oduvijek sam bio pun energije i elana. Zanimalo me sve i svašta i nikako se nisam mogao odlučiti što želim i gdje se opredijeliti.

Nakon završene osnovne i srednje škole, upisao sam fakultet Sveučilišta u Splitu. Financija nije bilo u izobilju te sam počeo razmišljati kako se osigurati za ostatak života.

Bavljenje politikom činilo mi se kao jedna od boljih opcija!

Iz sela do moga potekao je jedan viđeniji livanjski političar koji ima nadimak kao jedan gmaz. Ipak, susjed je susjed. Uz njega sam započeo svoje prve političke korake!

Lijepilo se plakate, skidalo plakate i od onih “drugih”. Svašta se pričalo i klevetalo o “njima”, jer to vam je, ljudi moji, politika. Tada je susjed bio u HDZ 1990 pa sam valjda i ja bio.

Nakon kratkog vremena shvatio sam da susjed nadimka gmaza neće moći ostvariti moje potrebe. Valjalo se malo odmaknuti od njega.

Priliku sam dobio kada se drugi susjed iz župe, iz sela Megdan uspio nametnuti u lidera drugogo HDZ-a, onoga sada za mene pravoga.

Ovaj drugi sujed je postao direktor “Livno-Puteva”. On mi je valjao. Zaposlio sam se u toj firmi. Nije bilo loše. Uredski posao, sravnavanje financijske dokumentacije…

Međutim, plaća mi je bila mala. Susjed s Megdana me malo pogurao. Jedan-dva nadzorna odbora na koje me postavio kao kadra HDZ BiH bila su skoro pa dostatna za mene. Bilo mi je lijepo.

E onda su pošli neki problemi!

Drugi susjed više nije bio nedodirljivi lider. Stvari su počele za mene ići u krivom smjeru. Šta ću, kako ću? Ipak mi je drugi susjed nešto dao, a čini mi se da i nisam prispio kod ovih “drugih”. Ako su oni “drugi”, koji sam onda ja? Odlučujem ostat sa drugim susjedom do sljedeće prilike.

U međuvremenu igram i nogomet. Onaj pravi, veliki, ali i onaj mali. Malo sam u “Seljaku”- ipak su oni “naši”, a onda sam u “Čulinom mlinu”, onda sam opet ipak u “Seljaku”. Da vam pravo kažem više neznam tko su “naši”.

Uglavnom, da nastavim… Drugi susjed je napustio HDZ BiH, i ja s njim. Ni oni više nisu “naši”. Otišli smo u Hrvatsku republikansku stranku (HRS).

Upao sam u Gradsko vijeće. To mi je trebalo, jer su me oni “njihovi” skinuli iz onih nadzornih odbora, pa sam se malo popravio sa 300-400 KM mjesečno.

Ali i tu su mi počeli problemi. Drugi susjed se malo opustio, pa se krenuo svađat sa svima. Nevalja to meni, jer nigdi nisam prispio. Ništa čovik više ne može dobit osim ovog malo što sam izvuk’o. E, tu se ja, ljudi moji, sklonim od drugog susjeda.

Postao sam “nezavisni” vijećnik. Konačno sam bio svoj, a svi ostali su bili “njihovi”. Nije bilo loše. Nekada dignem ruku za gradonačelnika, nekad za ove druge. Zavisi kako je pasalo – meni.

Krenuo sam i u biznis. Otvorio sam “Pivnicu”. pogurao me malo ministar Bože Perić preko Linnovate fondacije. Dali mi par desetaka tisuća maraka, da mi se nađe.

Onda me malo i predsjednik Vlade Ivan Vukadin pogurao preko nekih programa za obrtnike. Neznam ni sam kako se zove program, al rekli su mi šta da predam. I prošao sam.

Vidite, nije taj Ivan Vukadin ni loš kako se priča. Daje li daje!

Zašto bih ja bio “nezavisan” kad je Ivan vlast!? Bolje meni s njime. I neki drugi susjedi su otišli kod njega, dao je i njima.

Tako sam vam ja ljudi moji sada u Hrvatskom nacionalnom POMAKU (HNP). Je duvanjska stranka, ali fali im ljudi u Livnu, tako da se lako pliva. Treba i im glasova da bi mogli “one” Livnjake sasadit u Gradskom vijeću, pa su me pitali hoću li na njihovu listu za izbore.

E sad. Imam ja i ženu! Radi, ali nije baš skros u državnoj firmi. Kažem ja njima da je zaposle ako ‘oće da idem na listu, ali prije izbora. Da me ne bi slagali. Pristali su!

Moju Mariju zaposliše malo pred izbore. Pravo u državnu firmu, u ministarstvo prosvjete u županiji. Tu vam je ministar onaj “naš” Ante sa starim livanjskim prezimenom Tadić.

“Naš” Ante joj dao ugovor na 3 mjeseca, pa raspisao ‘kao natječaj’. Eto slučajno moja Marija bila najbolja. Ali nisam ja baš bezveze izbore za Duvnjake odradio.

Sad kad mi se sve to posložili, nema smisla radit ni u “Livno-Putevima”. Pub kviz u Pivnici mi donese plaću u danu. Ima posjetitelja. Ne smeta njima di sam ja sada. Bio u jednom ili drugom HDZ-u, kod jednog ili drugog susjeda ili pak kod “naših” Duvnjaka, njima isto. Mi livnjaci ne gledamo to tako!

Eto ljudi moji, sad i ja možda krenem radit u državnoj firmi, al ne odmah- čekam jedan zavod.

Poguraju oni malo i preko ovih udruga. Dali su i meni preko udruge “Gredina” nekoliko tisuća. Pogurali su i za ovaj “Jezerac” što smo kao selo organizirali. Nakupila se i tu koja tisuća.

Uglavnom, do mene nije. Ja sam otvoren za svaki poguranac, jer učili su me da vrata guzicom ne treba zatvarat.