Zajednička vojna akcija Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane – operacija “Zima ’94“ odvijala se u razdoblju od 29. studenog do 24. prosinca 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare zahvaljujući kojoj je posredno spašen Bihać.
Hrvatski vojni vrh razmatrao je nekoliko mogućih vojnih opcija te na kraju odlučio da se Bihaću pomogne neizravno, združenim napadom snaga HV-a i HVO-a na vojsku bosanskih Srba tamo gdje najmanje očekuju – u Livanjskom polju i na Dinari. Cilj operacije bio je posredno oslabiti pritisak bosanskih Srba na zaštićeno područje Bihaća, potisnuti neprijatelja s Dinare i Livanjskog polja, te sa Golije i Staretine.
Zatim, posredno, utjecati na stabilnost situacije u Kupreškom polju i otkloniti mogućnost da Srbi iz Livanjskog polja pokušaju bočnim udarima ugroziti Sinj. Također, povećati sigurnost Livna. Zadaću za planiranje, organiziranje i zapovijedanje akcijom dobilo je Zapovjedništvo Zbornog područja Split na čelu s generalom Antom Gotovinom. Za potrebe zapovijedanja ovom akcijom Zapovjedništvo ZP Split ustrojilo je zapovjedništvo u Livnu koje se kasnije premjestilo u Rujane.
Foto: UDVDR Ogranak Maruševec
Stravično teški uvjeti: -20 i snijeg do koljena
Bojna zadaća prema planu trebala je biti izvršena postupno u vremenu od 10 do 15 dana, i tako je ona okončana na današnji dan, 24. prosinca 1994. godine. Oslobođeno je područje širine 10 km i dubine 20 km – ukupno 200 četvornih kilometara. Srbi su poraženi na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a. Međutim, Srbi su s istaknutih uzvišenja na planinama Dinari i Staretini i dalje paljbom mogli nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i bočnim udarima ugroziti oslobođeno. U akciji “Zima ’94” poginulo je 29 branitelja, 19 ih je teško, a 39 lakše ranjeno, dok su trojica nestala.
“Za mene operacija ZIMA 94. je jedna od najtežih operacija u Domovinskom ratu. Pokojni Andrija Matijaš Pauk izvukao je tenkove na 1780 metara, vrh Dinare, na -20, na 80 cm snijega. Tada vojnici 4 i 7 gardijske brigade nisu znali što se tamo nalazi: minska polja duboko u snijegu, silne utvrde, stravična hladnoća i smrzavanje”, kaže bivši ratni snimatelj Petar Malbaša koji je iz tog perioda donio nevjerojatne snimke.
Foto: UDVDR Ogranak Maruševec
Snimatelj opisao potresnu scenu
Malbaša je opisao kako su naletjeli su na civile, Hrvate i nešto Bošnjaka iz Banja Luke koje su četnici dovukli kao živi štit: slabo odjeveni, na -20 kopali rovove i bili radni vod, a po potrebi i živi štit. Među njima je bio jedan mladić, gotovo dijete… U unakrsnoj vatri je poginuo dio civila i to je bilo neizbježno jer su stavljeni naprijed. Njih 48 pobjeglo je na našu stranu.”
Malbaša kaže da će cijeli život pamtiti jednog starijeg gospodina koji među ubijenim civilima nije mogao naći sina i koji se nadao da je živ.
“Sutradan smo otišli na vrh Dinare, na to mjesto, i on je našao svoje dijete. Ubijen i smrznut, njegov 23-godišnji Marko ležao je u snijegu. A njegov otac… nije mogao prestati plakati, naricati i proklinjati četnike. Bacio se u snijeg, grlio ga i mrsio njegovu smrznutu kosu. Kroz jecaje je govorio: ‘Marko, sine moj, moje dijete… Ćaća je uvijek govorio da će ti biti iza leđa, ćaća je uvijek govorio da se ne bojiš! Sine moj, četničku im majku, uvijek sam govorio ajmo ako treba u smrt kad nas tjeraju… Sine moj, gdje si nestao s 23 godine, ovdje na Dinari.”