Posljednjih tjedana sve češće dojave o navodno postavljenim bombama u školama i vrtićima u Zagrebu, ali i diljem Hrvatske, te jednog dijela BiH izazvale su ozbiljnu zabrinutost među roditeljima, nastavnicima i širom javnosti. Iako se u velikom broju slučajeva pokazalo da je riječ o lažnim dojavama, posljedice su itekako stvarne – evakuacije, prekid nastave, strah djece i osjećaj nesigurnosti koji se svakodnevno širi među građanima.
Posebno zabrinjava činjenica da se ovi slučajevi događaju najviše u Hrvatskoj, što otvara pitanje postoji li iza svega širi obrazac djelovanja. Kada se ovakve prijetnje pojavljuju istovremeno na više lokacija diljem regije, sasvim je legitimno postaviti pitanje radi li se o koordiniranom pritisku na društvo i obrazovni sustav.
Dio javnosti sve glasnije izražava sumnju da bi ovakve dojave mogle predstavljati nastavak procesa desocijalizacije djece i školaraca, koji je, prema njihovom mišljenju, započeo tijekom pandemije koronavirusa. U razdoblju korone snažno se zagovaralo masovno cijepljenje, ograničavanje kretanja, zatvaranje škola i prelazak na online nastavu, uz snažan pritisak na roditelje i obrazovne institucije.
Mnogi smatraju da taj model nije u potpunosti uspio upravo zato što su se, kako tvrde, razotkrile brojne nelogičnosti, kontradiktornosti i posljedice pandemijskih mjera koje su mnogi nazivali korona-fašizmom. Nakon toga javnost je postala osjetljivija na svaku novu mjeru koja ograničava slobodu kretanja, rada i obrazovanja.
Zato se sada postavlja pitanje – jesu li učestale dojave o bombama novi oblik pritiska koji bi mogao utjecati na odluke o ostanku djece kod kuće “radi njihove sigurnosti”? Takav scenarij automatski povlači povećani roditeljski nadzor, češći rad od kuće i dodatno premještanje društvenog života iz javnog prostora u privatne domove.
Posebno je zanimljivo da Europska unija već dulje vrijeme promovira rad od kuće kao model koji doprinosi energetskim uštedama i smanjenju troškova, a razlog tome je početak rata između SAD-a i Irana. U kombinaciji s ovakvim sigurnosnim prijetnjama, dio građana smatra da se stvara ambijent u kojem bi novi oblik “lockdowna” mogao biti uveden bez formalnog proglašenja izvanrednog stanja.
Naravno, za ovakve tvrdnje ne postoje službene potvrde, ali činjenica da se istovremene dojave događaju ponajviše u Hrvatskoj i BiH ostavlja prostor za brojna pitanja. Je li riječ samo o izoliranim incidentima i djelovanju pojedinaca željnih panike, ili se iza svega krije ozbiljniji društveni eksperiment koji testira granice kolektivnog straha?
Bez obzira na odgovor, jedno je sigurno – sigurnost djece mora biti apsolutni prioritet. Svaka prijetnja mora se tretirati ozbiljno, ali jednako tako javnost ima pravo postavljati pitanja i tražiti transparentne odgovore. Jer kada strah postane svakodnevni alat upravljanja društvom, tada oprez mora biti usmjeren ne samo prema prijetnjama izvana, nego i prema onome što se događa unutar samog sustava.
Napominjemo kako je i danas u Hrvatskoj u nekoliko škola zaprimljena dojava o postavljenoj eksplozivnoj napravi.