Dana 26. kolovoza 1991. godine Vojni sud u Sarajevu izrekao je sramotnu i rigoidnu presudu četvorici hrvatskih civila koji su sudjelovali u masovnim prosvjedima u Splitu.
Osuđeni su na ukupno 15 godina zatvora, što je u tom trenutku bio očajnički pokušaj vrha Jugoslavenske narodne armije da zastraši hrvatski narod i uguši sve glasniji otpor otvorenoj agresiji i terorizmu jugoslavenskog vojnog aparata. Čitav proces bio je izravna posljedica dramatičnih događaja od 6. svibnja iste godine, kada je Split postao poprište jednog od najmasovnijih prosvjeda.
Prosvjed je prvotno organizirala Hrvatska udruga radničkih sindikata u Brodogradilištu Brodosplit kao odgovor na pozive hrvatskog vodstva na otpor i reakciju na tragična zbivanja u svibnju, poput pokolja pripadnika MUP-a u Borovu Selu i pogibije mladog policajca Franka Lisice. Koloni od oko 10 tisuća radnika Brodosplita ubrzo su se, nakon radijskih poziva za pomoć, pridružile kolege iz ostalih splitskih tvornica i deseci tisuća građana. Na ulicama se naposljetku okupilo blizu 100.000 ljudi koji su marširali s hrvatskim barjacima prema zgradi Banovine, gdje se u to vrijeme nalazilo zapovjedništvo Zborno-pomorske oblasti JNA i Jugoslavenske ratne mornarice.
Kako bi se spriječila eventualna intervencija ratnih brodova opremljenih vodenim topovima, brodovi Jadrolinije blokirali su pristup splitskoj luci. Okupljeni narod pred Banovinom zahtijevao je deblokadu sela Kijevo, koje su u potpunom okruženju držale snage JNA pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića i srpske paravojne postrojbe, presjekavši mu dostavu hrane i vode.
JNA je dobro iskoristila tragediju
Prosvjednici su također tražili povlačenje oklopnih transportera parkiranih ispred zgrade te podizanje hrvatske zastave. U općem naboju i naguravanju s vojnicima, prosvjednici su uspjeli s jednog transportera demontirati strojnicu, dok je prosvjednik Ivica Balić na zgradu Banovine podigao hrvatsku zastavu uz intoniranje himne “Lijepa naša”. Tijekom sukoba ispred zgrade izbio je i nered u kojem je od odjeka pucnja tragično stradao mladi ročni vojnik JNA Sašo Gešovski iz Makedonije.
Iako je JNA iskoristila tragediju za propagandu o navodnom hrvatskom ekstremizmu, vojni vrh na čelu s pukovnikom Ljubišom Bearom, koji je vodio sigurnosnu službu JNA u Splitu, odmah je krenuo u pravni obračun. Mjesec dana nakon prosvjeda, 5. lipnja, uhićeni su Mato Sabljić, Ivan Begonja, Roland Zvonarić i Katuša Brnabić pod opravdanjem da su upravo oni bili glavni organizatori prosvjeda.
Suđenje je namjerno prebačeno u Sarajevo kako bi se izbjegle nove masovne demonstracije u Splitu i osigurala potpunost kontrole nad ishodom postupka pod diktatom KOS-a i vojnog pravosuđa. Pred sudom su izvedeni civili koji su branili pravo vlastitog naroda na opstojnost, a izrečena kazna od ukupno 15 godina zatvora imala je čisto političku pozadinu. Osuđenici su potom prebačeni na odsluživanje kazne u zatvor u Foči, gdje su ostali sve do 25. studenog 1991. godine, kada su napokon pušteni u sklopu razmjene ratnih zarobljenika.
Dokument propalog, represivnog režima
Rigoidna presuda izrečena potkraj kolovoza 1991. postigla je potpuno suprotan učinak od onoga koji je JNA priželjkivala. Umjesto širenja straha, montirani proces u Sarajevu dodatno je homogenizirao hrvatski narod u Dalmaciji i ubrzao pripreme za obranu. JNA je nakon svibanjskih događaja podigla borbenu spremnost svojih garnizona i počela povlačiti dio tehnike iz Splita u unutrašnjost, ali narodni bunt pred Banovinom bio je jasna poruka da vojska više nema što tražiti na hrvatskoj obali.
Luka je srušio prvi zrakoplov JNA: Dvadesetogodišnji heroj slomio mit o moćnom oružju agresora
Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom siječnja 1992. godine, agresorska vojska bila je prisiljena trajno napustiti Split, a sramotne presude sarajevskog Vojnog suda ostale su zapamćene tek kao dokument jednog propalog, represivnog režima.