Majke i očevi umiru, a s njima i nada u pronalazak tijela i prekid 33 godine dugog zavjeta šutnje o zločinima
Međunarodni dan nestalih osoba, koji se obilježava 30. kolovoza, prilika je podsjetiti i na agoniju koju više od 30 godina prolaze obitelji više od sedam i pol tisuća osoba koje se, prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, nakon proteklog rata u BiH još uvijek vode kao nestale. Najveća rana, kada su u pitanju nestali Hrvati, bez sumnje je Bugojno.
Lokacija s tijelima
Prema podacima Udruge obitelji poginulih i nestalih, bugojanski Hrvati tragaju za tijelima ukupno 28 nestalih, 13 civilnih žrtava rata i 15 logoraša, kojima se nakon nasilnog odvođenja iz logora koji su bili pod nadzorom Armije BiH gubi svaki trag.
Godinama se tragalo za njih 19 iz skupine od ukupno 21, sve do ljeta 2020. godine kada je lokacija s tijelima četiriju nestalih otkrivena slučajno. Nakon što je pronašao kosti kopajući temelje za vikendicu, vlasnik zemljišta je o pronalasku obavijestio mjerodavne te su uskoro na lokalitetu Tvrdulje ekshumirani ostaci četvorice nestalih logoraša: Zorana Galića, Dragana Miličevića, Ante Markulja i Franje Jezidžića.
Dok su iskapanja trajala, Selmo Cikotić, ratni zapovjednik Operativne zone Zapad Armije BiH, jedan od prvih u lancu odgovornosti za ovaj zločin, preuzimao je mandat ministra sigurnosti BiH, jednu od brojnih dužnosti kojima je tri desetljeća nagrađivan za progon i zločine nad Hrvatima od SDA. Prateći iskapanja u glavi su mi odzvanjale riječi pokojnog Drage Galića, oca jednog od ekshumiranih toga ljeta 2020., Zorana Galića
– Ne zanima mene više tko ga je ubio. I da mi dođe i kaže: “Ja sam ga ubio”, ja bih ga nagradio, samo neka mi kaže gdje su mu kosti”, rekao mi je prilikom jednog od naših brojnih razgovora Drago i tom rečenicom, koja mi se duboko urezala u pamćenje, opisao svu bol koju osjećaju obitelji nestalih i agoniju kroz koju prolaze.
Sudbinu Drage Galića doživjela je većina roditelja nasilno odvedenih hrvatskih logoraša.
Dijana Strujić, supruga Mihovila Strujića, još jednog od nestalih čiji posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni, ujedno i predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna, kaže da su od roditelja živi još samo njih troje.
– Po jedan od roditelja Ive Miloša i Nikice Miloša te majka Nike Džaje još su živi. Miloševi su u Kninu, a Nikina majka ima više od 90 godina, povremeno boravi u Bugojnu i jako je narušena zdravlja. Sve ove godine stalno ponavlja
: “Gdje je moj Niko? Neka kažu oni koji znaju” – ispričala nam je Dijana Strujić.
Pitanje toliko puta izgovoreno kad su u pitanju nestali – “gdje su”. No u Bugojnu ima i još jedno jednako važno pitanje, zašto oni koji znaju ne kažu gdje su lokacije s tijelima? Na to pitanje nema odgovora ni više od dvije godine nakon početka suđenja koje se pred Sudom BiH vodi protiv Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna, i Selme Cikotića, zapovjednika Operativne grupe Zapad Armije BiH u čijoj je zoni odgovornosti bilo Bugojno.
Riječ je o glavnim kreatorima zločina nad Hrvatima Bugojna, uključujući i progon više od 15 tisuća od ukupno 16 tisuća Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Bugojnu, logore kroz koje je prošlo oko dvije tisuće zarobljenih Hrvata, torture i mućenja te nasilna odvođenja u nepoznato i likvidacije.
“Proces je ušao u treću godinu, a odgovora gdje su naši nestali i dalje nema. Agonija se nastavila i nakon podizanja optužnice za logore u kojima su nestali boravili prije nego što su odvedeni u nepoznato. Uskoro obrana započinje s izvođenjem dokaza, a nimalo ne sumnjam da će se taj dio razvući unedogled. Sumnjam, međutim, sve više da će oni koji znaju ikad progovoriti”, kaže nam predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih u Bugojnu i supruga jednog od nestalih, Mihovila Strujića, Dijana Strujić.
Teška priča
Bugojno je, osim kategorije nasilno odvedenih nestalih logoraša, posebno teška priča i zbog silne energije uložene od nalogodavaca i izvršitelja da se tijela nikad ne pronađu.
Čovjeku koji je slučajno prije šest godina na Rostovu pronašao posmrtne ostatke četvorice nasilno odvedenih te pomogao da se njihova sudbina rasvijetli, a obitelji ih dostojno pokopaju, ove je godine uoči godišnjice razmjene logoraša izgorjela vikendica.
Dok je vatra još tinjala, iz MUP-a su požurili priopćiti da su požar uzrokovale elektroinstalacije iako, prema saznanjima koje imamo, struje na tom području nema.
S druge strane, policija ni istražna tijela nikad nisu rasvijetlili okolnosti pod kojima je život nakon podizanja optužnice protiv Mlaće i Cikotića skončao Merzuk Aletić, jedan od svjedoka pokajnika koji se navodno ubio istražiteljima SIPA-e pred očima na Rostovu baš u trenutku kada je trebao otkriti lokacije s tijelima.
Zavjet šutnje o zločinima nad Hrvatima Bugojna jači je od bilo kojeg vapaja očeva i majki koji godinama traže samo jedno, da dostojno pokopaju tijela svojih najmilijih. Je li pravosuđe uistinu nemoćno natjerati one koji znaju da otkriju lokacije s tijelima, pitanje je o kojem ovisi uloga koja se igra po pitanju nestalih i nasilno odvedenih kao jednog od najbolnijih pitanja nestalih Hrvata u BiH.
Statista, pomagača ili jednostavno onoga koji nije dorastao ulozi koja mu je namijenjena, a to je ne samo kazniti odgovorne već ih natjerati da konačno progovore.
Majka Nike Džaje zaslužila je prije nego što zauvijek sklopi oči pokopati svojega sina, a ne umrijeti s pitanjima: “Gdje je moj Niko i zašto ne kažu gdje”, jednako kao i svi drugi u ovoj zemlji koji još uvijek tragaju za svojim nestalima