Njemačka i Turska su 30. listopada 1961. sklopile sporazum o privremenom dovođenju radne snage. Neki od gastarbajtera za to su platili visoku cijenu, a danas su izloženi i riziku od siromaštva.
Mjesto održavanja svečanosti nije odabrano slučajno: u zračnoj luci u Düsseldorfu premijer njemačke pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija Henrik Wüst se sredinom rujna zahvalio ljudima koji su prije 65 godina izašli iz zrakoplova na tom mjestu: gastarbajterima prve generacije, koji su se odvažili na avanturu, ostavili svoju domovinu i na kraju dali svoj doprinos prosperitetu Savezne Republike Njemačke.
Do obustave zapošljavanja 1973. godine u Njemačku je došlo oko 870.000 Turkinja i Turaka. Radili su u rudnicima, na proizvodnim trakama u tvornicama ili čistili tvorničke hale. Većina njih je ostala u Njemačkoj i tu pronašla novi dom. „Učinili ste našu zemlju raznovrsnijom, otvorenijom i snažnijom”, pohvalio ih je Wüst, ali je istovremeno jasno rekao: „Tek kada ime, boja kože i vjera više ne budu imali nikakvu ulogu, ostvarit ćemo cilj.”
No od toga je Njemačka još uvijek prilično daleko, kaže za DW Haci-Halil Uslucan, jer 65 godina kasnije prema ljudima turskog porijekla još uvijek ima mnogo diskriminacije, piše DW. Ipak, prema njegovim riječima, sporazum o zapošljavanju je uspješna priča: „Na mnogim područjima bilježimo uspjehe, naprimjer u obrazovanju. Danas imamo veliki broj sveučilišnih diplomaca turskog porijekla, imamo profesionalni napredak. Imamo i politički napredak, naprimjer premijera Baden-Württemberga Cema Özdemira.”
Siromaštvo umirovljenih migranata znatno veće
Sam Uslucan je savršen primjer. Njegov otac je 1971. godine došao iz Turske u Berlin i radio u tekstilnoj industriji, a dvije godine kasnije doveo je suprugu i dvojicu sinova. Haci-Halil Uslucan je doktorirao psihologiju i danas radi na Sveučilištu Duisburg-Essen kao profesor suvremenih studija o Turskoj.
Jedna od njegovih najnovijih tema istraživanja odnosi se na negativne posljedice sporazuma o zapošljavanju, koje pogađaju i opterećuju mnoge nekadašnje gastarbajtere. Najveća je usamljenost starijih doseljenika. Ali to nije jedini problem koji sve više muči neke umirovljenike turskog porijekla.
„Istraživanja pokazuju da je siromaštvo među migrantima-umirovljenicima dvostruko veće – između 25 i 30 posto, u odnosu na 12 do 14 posto kod Nijemaca. Stopa invalidnosti i prijevremenog odlaska u mirovinu kod migranata je znatno veća, jer je prva generacija uglavnom radila jako teške fizičke poslove.”
Prema Uslucanovim riječima, vjerojatnost da takve osobe ostanu bez posla deset godina prije dostizanja starosne dobi za mirovinu dvostruko je veća. „Osim toga, imaju niža mjesečna primanja, često prekinute radne biografije a radili su u sektoru niskih plaća. Posljedica toga je mala mirovina.”
Mirovina je u prosjeku 360 eura manja
Posebna analiza Njemačkog mirovinskog osiguranja pokazuje zabrinjavajuće podatke: umirovljenici s turskim državljanstvom u Njemačkoj primaju u prosjeku oko 360 eura manju mirovinu od njemačkih penzionera. Krajem 2025. godine to je iznosilo 890 eura u odnosu na 1.250 eura mjesečno.
Još je zabrinjavajuće to što je udio osoba s turskim državljanstvom, koje u Njemačkoj primaju osnovnu socijalnu pomoć za umirovljenike, u lipnju 2026. godine bio više od tri puta veći nego kod Nijemaca i iznosio 9,3 u odnosu na 2,7 posto.
Sociolog Eric Seils iz Zaklade Hans Böckler u Düsseldorfu kaže za DW da su mnogi gastarbajteri bili stariji kada su došli u Njemačku i da su zbog toga manje vremena uplaćivali doprinose za mirovinsko osiguranje. I ukazuje na još jedan problem: „Gastarbajteri, koji su dolazili u Njemačku, često su odmah počinjali raditi u tvornicama, rudnicima ili na građevini. Tamo nisu imali visoke satnice, jer su često bili slabije obrazovani od Nijemaca.”
Industrijalizacija koja je počela početkom 70-ih godina i naftna kriza dodatno su doveli do toga da mnogi gastarbajteri izgube posao. „Više nije bilo toliko dobrih radnih mjesta u klasičnoj industriji. Tko nije imao dobro obrazovanje, lakše je ostajao bez posla nego školovaniji ljudi. Isto se događalo i Nijemcima. A kada su radne karijere prekinute, to se naravno kasnije odražava i na visinu mirovine.”
Gastarbajteri: malo mogućnosti za dokvalifikaciju
I Janina Söhn iz Sociološkog istraživačkog instituta u Göttingenu (SOFI) pri Sveučilištu Georg-August bavila se pitanjem siromaštva doseljenika u starosti. Njen zaključak je da je činjenica, po kojoj je gotovo trećina doseljenika-umirovljenika izložena riziku od siromaštva, veliki problem u Njemačkoj.
„Ovu grupu to pogađa još teže nego, naprimjer, žene općenito, koje već same po sebi imaju povećan rizik od siromaštva. A kada pogledamo migrantice koje žive same, brojke su zaista alarmantne. Kada ne bi bilo obiteljske podrške, situacija bi bila još mnogo gora i tužnija.”
Umirovljenici s turskim državljanstvom nemaju ni velike mogućnosti za dodatnu zaradu. Bilo zato što njihove, uglavnom niske kvalifikacije nisu dovoljne, bilo zato što zbog teškog fizičkog rada u mlađim godinama više nisu fizički sposobni za dodatni rad. Prema podacima Savezne agencije za rad, njihova stopa zaposlenosti iznosi samo polovicu stope kod Nijemaca – 5,2 naspram 10,8 posto, piše DW.
Janina Söhn kaže da se radi o čitavom nizu nepovoljnih okolnosti i životnih teškoća. „Generaciju gastarbajtera Njemačka je dovela ovdje, ali oni su radili najteže poslove, dok su se domaći stanovnici djelom mogli dodatno obrazovati i kvalificirati.”
No za gastarbajtere nije bilo programa dodatnog stručnog usavršavanja, napominje ova znanstvenica i dodaje: „Ljudi koji su radili teške poslove, a koji su bili potrebni svakom gospodarstvu, platili su to svojim zdravljem.”