Prema zapisima bizantskog cara povjesničara Konstantina VII. Porfirogeneta Livno je u desetom stoljeću poslije Krista bilo središnje mjesto najveće hrvatske županije i livanjski župan je sjedio prvi s desne strane kralja Tomislava.
Valja istaći da neki povjesničari, koji bi Hrvatsku jugoslavizirali, već dugo tu istinu pokušavaju negirati, pokušavaju negirati hrvatsku državnost, hrvatsku opstojnost, pa idu tako daleko da bez dokaza pokušavaju osporiti ono što je bizantski ugledni car i povjesničar zapisao u povijesnoj svojoj knjizi Upravljanje carstvom.
Da je to zapisano i u svetoj knjizi Bibliji jugoslavisti bi u interesu „svog sveta“ i to negirali. Njihove ‘nevjerne Tome’ vole sve osporavati, pa i to da je Zemlja okrugla.
Prije nekog vremena je jedan znanstvenik koji živi ispod brda Avale u televizijskom nastupu pred okupljenim uzvanicima tvrdio da je Zemlja ravna ploča. On je u to uvjeren i ima svoje matematičke izračune. Napravio ih temeljem avionskih interkontinentalnih letova.
Na brojna pitanja davao je i odgovore i dokazivao kako na engleskim željezničkim šinama nema ni najmanjeg traga o iskrivljenosti, o okruglosti zemlje.
Ima u u gradu ispod Avale svakojakih znanstvenika, pa i onih koji u dvadeset i prvom stoljeću negiraju ne samo bizantskog cara povjesničara nego i znanstvenika Kopernika i njegovog sljedbenika Giordana Bruna i tvrde da su Sveti Petar i sveti Pavao rodom iz grada Šapca i da je Isus bio predak temperamentnog i svadljivog pisca romana Seobe Miloša Crnjanskog. U borbi za svoje istine ti znanstvenici bi vas, poput Miloša, izazvali na dvoboj ili bi kao što je inkvizicija na lomaci spalila Giordana Bruna, na svojim lomačama, u svojim pekarama tamanili sve one koji se podsmjehuju njihovoj tvrdnji da su Dubrovnik i Lokrum, te otok Hvar dio njihove otadžbine.
Pitate se da li takva nebulozna izlaganja prati „otadžbinska“ televizija koja ima svoj toranj na uzvisni brda Avale. Da, itekako prati.
Vratimo se temi ovog kazivanja.
Livno i livanjska visoravan su od davnina bili naseljeni ilirskim, rimskim, avarskim i hrvatskim narodom. Kroz prošle vijekove stizale su i u Livno druge manje etničke skupine i još ih ima. Današnje najveće naselje je grad Livno. Od Jadranskog mora udaljeno oko 60 kilometara.
Nekad je Livno na jadranskoj obali imalo svoju morske skelu i svoje mornare. Mornare su plemenitaši iznajmljivali hrvatskim i inim brodarima. U svijet su odlazile i livanjske žene i neke su na Apeninskom poluotoku bile poželjne kurtizane.
Neki mladići su odlazili na školovanje u Italiju i vraćali se ili kao svećenici, ili kao školovani ljudi. Livnjak fra Mihovil Sučić je bio i jedno i drugo, pa je uz svećenički poziv bio prvi poznati kirurg na prostoru Bosne Srebrene. Kirurgiju je apsolvirao u Padovi. Tamo je izliječio i jednu groficu i ta mu se zahvalila poklonom u drvetu dubljenim oltarskim kipom Blažene Djevice Marije.
Pripisuje se kirurgu Mihovilu da je prvi u Bosni obavio porođaj carskim rezom. Pacijentica je bila mlada begovica iz Šujice. Zimski odlazak u Šujicu i povratak pješice po snijegu je uzrok njegove velike prehlade i prerane smrti. Livnjani mu poslije smrti odali počast najvećim sarkofagom i najvećim kamenim križem u tadašnjoj Bosni, a i današnjoj Bosni i Hercegovini.
Uspomenu dr. Mihovila nosi poslije Domovinskog rata (poslije Slobine agresije na 3 republike) njegovim imenom imenovana i livanjska bolnica. Za života su ga cijenili i katolici i Turci, pa su turski begovi jednom Mihaljeviću dopustili da teške kamene gromade za fra Mihovilov križ i sarkofag preveze preko njihovih njiva, preko skoro sazrelih žita. Prijevoz je obavljen volujskim kolima koja je vuklo 28 potočanskih i zagoričanskih volova.
Školovali su se Livnjani i u drugim zemljama i na drugim kontinentima. U naše dane kada svijet očekuje kraj rata u Ukrajini u Norveškoj je Esad Lutvica uz završeni u Sarajevu fakultet matematike u Oslu završio jezični fakultet norveškog jezika.
Na jednom američkom koledžu profesor je i romanopisac Denis Bašić. Prije pedesetak godina u Torontu je Mijo Bobetić postao doktor matematike i bio dio tima jednog američkog nobelovca. U to vrijeme je i književnik Mirko Vidović iz livanjskog sela Bila postao član europske akademske zajednice, postao akademik. Još ranije je Zita Penjak u Buenos Airesu bila direktorica prve u svijetu otvorene hrvatske škole.
Sve u svemu valja znati da je Livno dugo vremena bilo povezano sa svijetom lošim putovima i lošim cestama, a neki su iz Livna bježali u svijet i preko planinskih perivoja, i preko brzih rijeka i preko plavog Jadrana. Bježali su iz komunističkog zagrljaja. Danas bježe zbog ekonomskih razloga i zbog neizvjesne budućnosti. Vide mladi ljudi da je u protektoratu zvanom RBiH na djelu destruktivna nacionalistička politika, da se ne poštuju ustavne odredbe.
Ako se vratimo u prošlost tada saznajemo da su prve ceste po livanjskoj visoravni gradili antički Rimljani i da su uz te ceste ostavljali miljokaze. Znanost tvrdi da u svjetskoj povijesti gradnje putova i cesta nikad nitko nije nadmašio antičke Rimljane. Sagradili su više od 200 tisuća milja mahom vojnih cesta (rimska milja je duga 1852 metra). Gradili su ih od Britanije do Indije.
U dvadesetom stoljeću su po livanjskim cestama oblake prašine dizali kamioni, autobusi i mali automobili. Prije Drugog svjetskog rata prve autobuse u Livnu su imale obitelji Slipčevića i Čizmića. Prije autobusa putovalo se zaprežnim kolima, pa se pamti da je velikan hrvatskog pjesništva Silvije Strahimir Kranjčević u stigao Livno preko Vagnja. Stigao na zaprežnim kolima Marka Franjičevića.
Tijekom Drugog svjetskog rata po livanjskim cestama su se kretali i tenkovi. Poslije tog rata livanjsko „Državno autosaobraćajno poduzeće“ zvano DASP obavljalo je prijevoz raznih roba, a njihovi livanjski autobusi su vozili putnike i imali svoje linije do skoro svih većih mjesta YU države. To poduzeće je imalo svoje servisne garaže i skoro dvadeset poslijeratnih godina uspješnog direktora Muharema Čizmića.
Valja napomenuti nešto o Čizmićima. U Hercegovini su Čizmići katolici, a u Livnu muslimani. Nekad su slovili za ugledne Turke. Kao age zapovijedali su turskom vojskom.
Jedan aga Čizmić je 1875. zapovijedao turskom konjicom koja je ugušila katoličku bunu u Prologu. Kao i Slipčevići Čizmići su u vrijeme Kraljevine Jugoslavije imali i svoje kamione. Njihova je i pokretna imovina u sovjetskoj Jugoslaviji nacionalizirana. Ugledni Muhko (Muharem) Čizmić je zbog nekih ratnih zasluga pristao da bude direktor državnog poduzeća DASP.
Čak je polovinu svoje lijepe prizemne kuće ustupio za kancelarije tom državnom poduzeću. Kao udovac oženio je partizanku i političarku Paulu Kutleša, pa je bio pošteđen ideoloških proleterskih provjera i egzekucija, pošteđen svega onoga čemu su bili izloženi svi bogatiji seljani i građani. Valja naglasiti da se u Paulinoj kući prije rata krio borac za radnička prava Vojin Zirojević.
Znao je direktor Čizmić i to da je njegova obitelj imala i vlastelinsko i begovsko podrijetlo, da je uoči austrougarskog oslobađanja Bosne od Turaka njegov predak Agan Čizmić istakao u obrani Livna, i da nakon kapitulacije Livna nije pogubljen.
Pet i šest godina poslije Drugog svjetskog rata u livanjskim školskim učionicama su se prebrojavali učenici po nacionalnoisti. Jedna kći Muharema Čizmića je pohađala nižu realnu gimnaziju i pisac ovoga kazivanja pamti da se izjašnjavala kao Hrvatica islamske vjeroispovijesti. Očito joj to savjetovao otac, jer se i on u vrijeme kada su se muslimani u BiH nacionalno izjašnjavali kao „oprijedjeljeni“ i „neopredijeljeni“ izjašnjavao kao Hrvat. Čizmića u Livnu više nema. U Hercegovini ih ima.
Sjećaju se stariji Livnjanji da su poslijeratni autobusi na stražnjem dijelu karoserije imali ugrađene ljestve, pa su putnički koferi, razne vreće i kartonske kutije putovale na krovovima autobusa. U autobusima se jelo, pilo i pušilo. Mnogima je vožnja tadašnjim krivudavim makadamskim izrupanim cestama izazivala mučnine, pa se povremeno putovanja prekidala i mnogi putnici su morali tražiti i uzimati predah u vožnji.
Mnogi je i onih putnika, koji bi u vrijeme makadamskih cesta putovali u livanjskim autobusima, na put kretali s papirnim vrećicama i često ih držali ispod brade, a sve radi mučnina i trbušnih tegobe. Te tegobe su nastajale i zbog cesta. I zbog zavoja na cestama, a najviše zbog autobusa i vozača.
Bilo je i onih putnika koji su skoro onesviješteni stizali na odredišta. Događalo se da manja djeca nisu htjela ući u te svakojakim mirisima napunjene autobuse i roditeljima bi se iz ruku otimala. Skoro uvijek pretrpani autobusi primali su i one koji su putovali stojeći, a bilo i onih koji su sjedili na podu. Mlađi putnici bi stajali naslonjeni na sjedala. Sjedala nisu imala brojeve, pa bi snalažljiviji putnici zauzimali prednja mjesta. I kondukteri su ponekad određivali gdje će tko sjediti.
Stariji žitelji Livna pamte da je tijekom dvadesetog stoljeća, sve do Savke i Tripala Livnjanima bilo najteže putovati do Sarajeva, Mostara i Zagreba. U ta mjesta putovali su i bolesni Livnjani.
Skromna livanjska bolnica tada nije mogla pružati specijalističke usluge, pa su pacijenti putovali da bi se liječili u opremljenijim bolnicama. Neki su se liječili i u Beogradu, i u Ljubljani.
Deset godina poslije rata pekar Ivo Kovačušić se obratio ambasadi SSSR-a i tražio liječničku pomoć. Odobrena mu. Otputovao je u Moskvu i tamo imao operaciju srca. Nakon operacije, nakon što su mu moskovski liječnici pomogli da ozdravi, Ivo je kao izvanredan učenik završio i srednju školu i ekonomki fakultet, pa postao direktor podružnice Splitske banke u Livnu. Igrajući šaha u livanjskom Domu kulture često je spominjao moskovsku vojnu kliniku.
Prigodom jednog putovanja u Mostar dobroćudnom jednom livanjskom nastavniku likovnog odgoja, je slovio za dobrog slikara i stekao ugled umjetnika, kojemu je kondukter napravio uslugu i oslobodio mu sjedalo iza vozača, putovanje je bilo mučno.
Tijekom te vožnje, a bilo je to nadomak Mostara naglo mu je pozlilo i njegov trbuh se pobunio, pa vozaču Tvrtku Gariću oblio leđa i zbog toga je uslijedio prekid vožnje. Prekid trajao sve dotle dok kondukter nije vodom oprao vozačeva gola leđa i u nekakvu ga radnu košulju presvukao. Do kraja putovanja slikar se skrušeno držao i žalio se da mu je odveć naglo pozlilo.
Nije bio jedini koji je imao tegobe izmućkanog trbuha. Poslije svakog putovanja podovi autobusa morali su se oprati.
Promijenila su se vremena i u vrijeme potražnje radne snage za rad u europskim zemljama do Livna počeli stizati autobusi tuđinskih imena. Među njima se isticali autobusi Turninga. Suvlasnici bili otac i sin livanjske obitelji Brešića. Odvozili su i dovozili Gastarbeitere. Uspostavljene stalne linije sve do europskih metropola, do Beča, Berlina, Frankfurta, Munchena, a u toj konkurenciji jedno vrijeme najluksuzniji bili autobusi poduzeća „Bosna“ iz Livna. Nabavljao ih mladi direktor Dudo Huskić.
U ratu što ga započela i vodila ideja za prekrajanjem republičkih granica i svojatanjem tuđih krajeva radi objedinjavanja u „Veliku Otadžbinu“ livanjsko poduzeće za prijevoz putnika jedno vrijeme je prevozilo livanjske branitelje, a potom privatizirano i u bescjenje prodano. U naše dane ukinute su mnoge livanjske linije do mnogih odredišta, a ima i nekoliko onih koje vode do njemačkih gradova. Te linije drže „Globtur“ iz Međugorja, „Kovačbus“ i „Ćićkobus“ iz Tomislavgrada, a i nova kuća „Livnobus“ iz Livna.
Zbog sve manjeg broja putnika, a i zbog sve većeg broja malih putničkih vozila ukinute su mnoge livanjske autobusne linije, a po asfaltiranim cestama tutnje brojni kamioni i najčešće odvoze proizvode livanjske drvne industrije.
Od godine 2009. kamioni odvoze i vrhunske suhomesnate proizvode Mesne industrije „Pavić“ vlasnika Pere Pavića iz Žabljaka, a iz Mljekare u Mišima voze i više vrsta za kvalitetu nagrađivanih livanjskih sireva Tomislava Puđe.
Na prezentaciji World Chesse Awards među 4000 sireva iz cijelog svijeta tri nagrade su dobili Puđini livanjski sirevi, sirevi od planinskog kravljeg, ovčjeg i kozjeg mlijeka.
Branko Penjak