U zemlji sirotinje nije bilo hrasta kao danas. Hrast je bio drvo gospodara i drumova, težak, skup, kraljevski. Ali u šumama naših planina raslo je nešto skromnije, lakše, a gotovo neuništivo – drvo kestena.
Za naše djedove to je bilo građevinsko čudo: trajno, elastično, toplo. Drvo koje ne puca ni kad se suši, ne trune ni u zemlji, ne hvata ga crv, ne upija vlagu. Kad od njega napraviš prag, on traje duže od čovjeka. Kad od njega složiš tor, preživi i zimu i potres. Kad ga zapališ, gori kao svijeća – mirno, jednako, bez dima.
Zato je u zemlji gdje se živjelo skromno i tvrdo, kesten bio tiha arhitektura opstanka. I zato su ga ljudi voljeli kao brata: nije bio plemenit kao hrast, ali je znao trajati.
Postojalo je jedno drvo, ne toliko sveto koliko tiho. Raslo je na obroncima gdje je zemlja mirisala na vlagu i lišće, a ljudi su ga zvali jednostavno – kesten. Ili, točnije, kestan. Tako su govorili naši stari u Rakitnu, Livnu, na Kupresu i u Zagori: “kestanov prag”, “kestanovina šuma”, “kestanov miris”.
U nekim selima bi ga zvali kastanj, kao preko mora, od talijanskog castagna, što je u Dalmaciji i Imotskom ostalo do danas, pa se znalo reći „Idemo po kastanje“. I svako to ime bilo je toplo, ljudsko, domaće – zvučalo je kao riječ koja ima i miris i težinu.
Bio je to njihov kruh, krov i lijek. U njegovoj kori bila je boja, u plodu energija, u mirisu utjeha. Kesten nije bio simbol moći, ni sjajni materijal za palače, nego drvo života običnog čovjeka.
U Hercegovini i Livnu, prije nego što je kamen preuzeo sve uloge svijeta, kesten je bio drvo blagosti. Od njega su djedovi pravili pragove kuća, prečke torova, drške za vile, koloture za bunare. U njegovim su se daskama sušile jabuke i sir, u njegovim su panjevima spavale zmije i molitve. Kad bi pao snijeg, grane bi mu se savijale nad putom, a ljudi bi govorili da je kesten skroman, ali zna čekati proljeće.
Plod su brali u jesen, u hladnim jutarnjim maglama, u onim danima kad se dim iz dimnjaka prvi put podigao ravno prema nebu. Djeca bi trčala po lišću i skupljala smeđe kugle, žene bi ih kuhale u loncima, a muškarci bi uvečer, uz vatru, gulili plodove i pričali priče o šumama koje su bile guste kao molitva.
Od brašna kestena pravila se gusta kaša, ono što su zvali planinski kruh, ili kako su znale reći žene u Livnu – brašno bez polja. Kruh koji je dolazio iz šume, a ne s njive. Hrana za one koji nisu imali zemlju, ali su imali ruke. Stariji su govorili da čovjek koji jede kesten ima toplu krv i miran san.
U svakoj kući, u Livnu, Rakitnu, Tomislavgradu, u starim selima Zapadne Hercegovine, postojalo je barem nešto od kestena. Prag, daska, stropna greda, jasle, žlica. Drvo se ne boji vode, ne jede ga crv, ne trune, i kad umre – miriše kao zemlja poslije kiše. Zato su ga ljudi voljeli kao brata, jer nije tražio ništa, a davao sve.
Od kestena su pravili i bačve, i ograde, i drške za alat. Kad bi od njega zapalio vatru, gorio bi tiho, bez dima i pucketanja, kao da se srami svoje topline.
A onda ga je nevidljiva bolest pojela iznutra, kao što bolest zna pojesti i čovjeka i sjećanje. Neki su rekli da je stigla iz Azije, neki da su je donijeli trgovci, a neki da je to bila kazna, jer su ljudi prestali saditi stabla, a počeli zidati kuće. Rak kestena, rekli su šumari.
I drvo koje je hranilo sela, grijalo zime i držalo krovove, počelo je nestajati. Prvo po Varešu i Jablanici, pa preko Kupresa i Livanjskog polja, sve do Rakitna i Posušja. U desetak godina nestalo je nešto što se sadilo stoljećima.
S nestankom kestena, iselilo se i pola naroda. Jer kad nestane drvo, ne odlaze samo sjekire – odlaze i ljudi. Završje, te zapadne strane Hercegovine i livanjski kraj, izgubili su hlada, vlagu, plod. Zemlja se pretvorila u kamen. Ljudi su se spustili u doline, pa u Dalmaciju, pa u Zagreb, pa dalje – po svijetu. Otišli su, ali u genima su ponijeli miris pečenog kestena. Onaj dugi, topli, teški miris koji se udiše cijelim tijelom.
Jer kad izgubiš drvo, izgubiš i mekoću svijeta. Nestanak kestena bio je svjetska tragedija, tih i nenapisan egzodus stabala koji je iz naših krajeva iselio tisuće ljudi. Kad se šuma razrijedi, kad planina ostane gola, ni selo više nema dušu. Izgubila se voda, izgubio se hlad, izgubila se nada da će išta narasti. I zato su ljudi otišli. Izašli iz svojih kestanovih dolova i krenuli put svijeta, kao da traže novo drvo pod kojim će moći disati.
I sad, generacijama poslije, kad jedan Hercegovac ili Livnjak šeta Zagrebom u studenome, dok se Ilicom diže para iz malih, zahrđalih kolica, i kad vidi staricu s maramom kako prodaje pečene kestene, dogodi se nešto čudno.
Ne zna otkud to, jer nikad u životu nije ni brao ni pekao kesten, ali nešto mu se u prsima otvori i stisne u isti mah. Na trenutak mu se učini da osjeća miris doma kojeg nikad nije imao.
To se zove transgeneracijsko sjećanje. Ono što ti krv pamti, a mozak zaboravi. Miris koji prepoznaš prije nego znaš što znači. Suza koja krene, a ne znaš zbog čega. Jer kesten nije samo drvo. Kesten je uspomena na svijet koji je imao dušu.
Sjećaš li se onog trenutka kad si prvi put u životu, negdje na Ilici, ugledao promrzlu staricu kako prodaje pečeni kesten? Sjećaš li se kako te tada nešto štrecnulo, kao da vidiš nešto svoje, nešto što ne znaš imenovati? To nije nostalgija. To je genetika. To je onaj dio nas koji još pamti šumu. Onaj koji zna da je nekoć postojalo jedno drvo, koje više nije među nama — a našim djedovima značilo je sve.
Ivan URKOV l POSKOK
