JURE  IŠTUK – BAKOVIĆ
(1851. – 1942.)

U spomen i sjećanje na voljenoga dida, pradida, šukun-dida, hajduka i junaka.

U selu Žirović-Lug,  na Ilindan 1875. godine mučki je ubijen fra Lovro Karaula od strane Turaka.

Svjedok nemilog događaja bio je Jure Ištuk-Baković, koji je sve to vidio sakrivši se iza grmova dok je čuvao ovce u Lugu.

U nemirnim tim vremenima a takva su upravo bila, praktički gdje su Osmanlije odlučivale o životu i smrti, što je pored svega vidio i što će sve još proći i doživiti možemo samo zamisliti.

Al on je bio hrabar, ustrajan i odlučan u svom naumu, a to je ona ljudska vrednota i zasluga koja njega izdvaja od drugih običnih ljudi.

Jer nije se mogao pomiriti s time da fra Lovrina smrt prođe neprimjetno, nezapaženo i da Lovrine ubojice se provuku nekažnjeno.

Zato Jure biva izložen i isturen javnosti kao glavni svjedok tog minulog vremena što je vlastitim očima vidio i što je odlučio Lovrine ubojice prokazati i dokazati na sudu kako su fra Lovru Karaulu mučki i zvjerski ubili.

Na Ilindan, 20.07.1875. godine fra Lovro Karaula slavio je sv.misu na groblju Grepci iznad Prispa.

Kad je prolazio ispod Žirovića, iz jednog Luga iskoče pred njega Avdibeg Čorbadžiĉ iz Žirovića, njegov zet Nurija Dizdar, Ćeić-sluga Avdibegov i Avdibegov sin.

Oborili su ga s konja, udarali, davili dok ga nisu ugušili stavivši mu glavu u pijesak i sjedeći na njemu sve dok nije preminuo.

A sve je to gledao iz neposredne blizine sakrivši se iza grmova čobanin Jure Ištuk-Baković.

Sve je to poslje izjavio za službeni zapisnik a poslje i sve to takodjer posvjedočio na sudu.

Zbog tog svjedočenja Jure prolazi izvjesnu kalvariju noseći vlastiti križ na vlastitim plećima , gdje je bio izložen torturi i mučenju sve kako bi odustao od svjedočenja, gdje jasno opisuje pjesma koju je napisao Jozo Ištuk(Paškin), koja je posvećena upravo fra Lovri i mom šukun-didu Juri.

A vlastodršci su pošto poto htjeli prikazati da je umro prirodnom smrću odnosno da je ga naprosto u tim staračkim godinama jednostavno srce izdalo da je starac Karaula umro od kapi, a što nije istina.

A znamo kako je sve to na sudu završilo,
Kadija te tuži Kadija ti sudi..
Jer sve je se htilo relativizirati, ipak je on bio star čovik, čovik u godinama, a svjedok običan čobanin.

Posao nije dobro obavljen, zapravo se svjesno išlo da se obmane javnost. Ubojice nisu proglašeni krivima, nisu osuđeni.

Išlo se za tim da slučaj padne u zaborav. Kasnije se ipak nakon izvjesnoga vremena počela se očitovati Božja pravda.

Kasnije je nakon nekog vremena jedan od ubojica javno priznao, otkada udavismo Karaulu, odonda nam sve natrag ide.

Niti nam se dade paripče odgojiti, niti goveče, niti sitne stoke. Ni zdravlja ni berićeta nema..

Dok su druge ubojice skončale svoj život pod čudnim okolnostima.

Jure je bio odlučan i čvrst u svojoj vjeri, i upravo hrabrim svjedočenjem dao je do znanja kako mali čovik- velikog junačkoga srca u teškim vremenima onoga doba može poslužiti kao pozitivan primjer ustrajne borbe na pravdi Boga i naroda.

Kasnije je Jure otišo u Hajduke i borio se protiv Turaka i Turskog zuluma.
Doživio je duboku starost i u 91. godini je umro.

Za vrime svoga života često je pričao i prepričavao da kršćanski narod ne zaboravi Lovrina djela i Lovrinu smrt jer je bio zaštitinik obespravljenoga naroda toga vremena da ga štuju i poštuju ka Sveca i spomen bude za vazda.

Mogu reći Jurina se želja ispunila samim time što se povodom 150 godišnje smrti fra Lovre Karaule u selu Žirović napravila Crkva na otvorenom kao trajno spomen obilježje.

Dok god je u nama, a mi smo još tu, čuvat ćemo uspomene koje nam je ostavio.

Renato Ištuk, Žirović, 20.07.2025.

Na današnji dan – Ilindan 1875. godine mučenički je ubijen fra Lovro Karaula
(1800 – 1875)
Mjesto pogibije selo Žirović – Lug, koji je na ovome mjestu točno prije 150 godina ubijen od strane Turaka.

U spomen tome evo pjesma koju je napisao Jozo Ištuk (Paškin) iz Žirovića i
opjevao prigodom mlade mise fra Miroslava Ištuka 20.07.1977.

“Gusle moje pradjedova naših
Otpjevat ću preko žica vaših
Gusle moje od javora suva
U vami se naša povjest čuva.
Da opjevam nešto najmilije
Što do sada otpjevano nije
Da opjevam svu istinu cjelu
Smrt mu daše u rođenom selu.
Sve izrekoh al mu ime osta
Zemljica mu bila crna prosta
Koja duša nije za njeg čula
Zvao je se Lovre Karaula.
Rodila ga majka kao tića
Iz ovoga sela Žirovića
Žirovića pored grada Livna
Da vam bude poznatije svima.
Za mnoge je crkve izmolio
I uz crkve škole sagradio
I branio na svakome sudu
Jer je imo za tu glavu mudru.
I u Sinju pohodio cara
Da bi ljudska zaštitio prava
Što je Lovro napisao caru
Pa je zato izgubio glavu.
2
U Sarajevo sve bude sređeno
I u Livno odmah otpremljeno
To zlotvorima sad za rukom pođe
Kada Lovre u Ljubunčić dođe.
Da vam braćo sad opjevam milo
Na Ilindan to je točno bilo
Nad Prispom je misu govorio
I odmah se nazad povratio.
Ubojice zgodu uhvatiše
Trojica se u grmlje sakriše
Kad fra Lovro konja najašiše
Sva trojica na njeg nasrnuše.
Te ga s dobrim konjem rastaviše
I po crnoj zemlji položiše.
Moliše se starac Karaula
Tri čobana iz luga su čula
Nemojte me dobri Turci
Otpaštat će vam djeca i unuci.
Ludi ćete trčat po ulici
Ovaj slučaj pričat ćete djeci
Ubojice ovo nehajaše
Nego usta zemlji okretaše.
Mučiše ga oko pola ure
To gledaše čoban Ištuk-Baković Jure
Kod ovaca u lugu je bio
Ovaj slučaj u selo prijavio.
Mnogi narod iz sela poleti
Želeći ga od smrti oteti
Al uzalud sve je braćo bilo
Ubojice nigdje nije bilo.
3
I vremena dosta tada prođe
Dok iz Livna komisija dođe
Komisija nađe laži zgodne
Da je umro od smrti prirodne.
Mi doktora tražit ćemo svuda
Ovaj slučaj doći će do suda
Jer taj hrabri svjedok Ištuk-Baković Jure
Svu istinu izrekoše tude.
Još svjedoka sa Jurom je bilo
Al za ovo nije svjedočilo
Ali Jure srca junačkoga
Bojeći se Boga velikoga.
I što kaza svu ovu istinu
Svezaše ga konju za repinu
Sve od Livna do sela Šujice
Al ne htjede sakrit ubojice.
U Kupresu odmor su mu dali
I crnu mu kavu zatrovali
I ne htjede kavu da popije
Da se tome naučio nije.
I pravu mu ne daše istinu
Turiše ga u mračnu tišinu
I teške mu zadavaše muke
Svezaše mu i noge i ruke.
U sudnicu kad su ga doveli
Prve ljude su izveli
Jure šuti ništa ne govori
Sad ih istom u brigu obori.
Kad od sale otvoriše vrata
U Juri se zapališe vatra
Jer njihovo prepoznade lice
Jure reče to su ubojice !!!
4
Al ih braćo osudili nisu
Za dvojicu i ne zna se di su.
Da vam kažem braćo mila
Lovrina ih muka dosudila.
Kao ludi trče po ulici
Smrt Lovrinu kazivaju djeci
Ovu priču Jure mi pričao
I najrađe ovo ponavljao…
U Hajduke kad sam ja pošao
Svome sam Bogu obećao
Da dušmanski me ne pogodi metak
Ja ću postit na Veliki Petak.
Evo imam oko sto godina
Sve to prođe kao noćna tmina
Sad se sjećam teških uspomena
A i onih tužnih vremena.
I nu točno na Veliki Petak
Četrdesetdruge bi početak
Stari Jure dušu ispustio
Na čas smrti ovo govorio.
Da fra Lovru štuju kao sveca
I ono mjesto ispod spomenika
Nek vam bude ponos, čast i dika.“

U spomen i sjećanje na mog šukundida, hajduka i junaka JURU IŠTUK – BAKOVIĆ
(1851 – 1942)
Dok god je u nama, a mi smo još tu, čuvat ćemo uspomene koje nam je ostavio.
Iz zahvalnosti tvoji potomci – Renato Ištuk i ostali.
Žirović, 20.07.2025.