Rodolfo Barrio Saavedra: Dopustili smo da se obeščasti razlog naše borbe, previše izranjeni i razočarani da bismo svojoj djeci i unucima prenijeli značenje onog pothvata i predali im zastavu
Nebesa plaču i jadikuju
Danas je nebo u žalosti; sama se priroda oglašava. Kiša koja pada nad Splitom kao da plače i tuguje, kao da se sjeća onih dana boli i patnje koje sunce još uvijek nije razgrnulo.
Kao da je borba bila uzalud.
Više se ne čuju odjeci borbi koje su 1991. razorile Hrvatsku, kada je svijet promatrao skupinu dragovoljaca — slabo naoružanih i opremljenih —kako brane svoju voljenu zemlju i svoje kršćanske vrijednosti od jugo-komunističke agresije.
Borili su se samo snagom svoga srca i ljubavlju prema svom ognjištu.
Bili su malobrojni, prožeti izdajnicima i oportunistima, ali nošeni vjerom, protiv svih predviđanja.
Krunice oko vrata, križevi na prsima.
Danas se svojih slavnih mrtvih sjetimo samo na određene datume. Ne častimo ih iz dana u dan nastavljajući njihovu borbu.
Danas ljudi nedostojni nude prazna obećanja i krokodilske suze kako bi umirili vlastitu savjest jer su se, kad je došao uzvišeni trenutak, sakrili iza lažnih izgovora.
Kolonijalni upravitelji bezbožnih i bogohulnih sila.
Na našoj muci su gradili svoje bogatstvo, a iz naših redova kupili one koji su pali na kušnju i izopačili svetu uspomenu na naše mrtve. Jer za njih oni nisu pali heroji nego tijela bez duše.
A mi, preživjeli?
Prepustili smo se svakodnevici, bez snage da nastavimo borbu ,zadovoljivši se materijalnim mrvicama.
Dopustili smo da se obeščasti razlog naše borbe, previše izranjeni i razočarani da bismo svojoj djeci i unucima prenijeli značenje onog pothvata i predali im zastavu.
Možda je vrijeme da se probudimo iz anestezije u koju su nas gurnuli.
Za Boga, Domovinu i Obitelj.
Rodolfo Barrio Saavedra, brigadir u mirovini
