Ako se sport promatra kao zrcalo društva, onda hrvatski sport već desetljećima jasno pokazuje jednu činjenicu koju rijetko izgovaramo naglas. Dakle, snaga hrvatskih reprezentacija ne završava na državnoj granici. Ona se proteže preko Save, Une, Neretve i Bosne. Proteže se u prostore Bosne i Hercegovine – zemlje u kojoj su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda, ali i prostora iz kojeg Hrvatska crpi golemi dio svog sportskog identiteta, talenta i uspjeha.
Podatak da je na posljednjem Europskom prvenstvu u rukometu čak devet hrvatskih reprezentativaca izravno povezano s Bosnom i Hercegovinom nije kuriozitet. On je simptom. Simptom duboke, povijesne i neraskidive sportske povezanosti dviju država i jednog naroda razdijeljenog granicom, ali nikada razdijeljenog identitetom.
Brončana medalja hrvatskih rukometaša dobiva dodatnu dimenziju kada se pogleda tko ju je sve osvojio. Ivan Martinović, sin roditelja iz Jajca, rođen u Beču, odabrao je Hrvatsku, a u rodnom kraju svojih roditelja dočekivan je kao heroj. Matej Mandić, rođen u Ljubuškom, prve je rukometne korake napravio u Izviđaču, klubu koji desetljećima proizvodi vrhunske igrače. Njegov rođak David Mandić također dolazi iz Ljubuškog, grada koji je postao svojevrsna rukometna akademija hrvatske reprezentacije.
Bosna i Hercegovina kao stvarni bazen
Marko Mamić, iako rođen u Garešnici, nosi korijene iz Srđevića kod Livna. Filip Glavaš rođen je u Rijeci, ali su mu roditelji iz Jajca. Leon Šušnja rođen je u Širokom Brijegu, obiteljski vezan uz srednju Bosnu. Zvonimir Srna nosi prezime koje je u Metković stiglo iz Bosanskog Šamca, a Dominik Kuzmanović sin je izbjeglice iz Modrana kod Dervente.
To više nije slučajnost. To je obrazac. Bosna i Hercegovina već godinama nije samo susjedni prostor, nego stvarni bazen hrvatskog rukometa. Klubovi poput Izviđača, tradicija školskog sporta, obiteljska upornost i migracijske priče stvorile su generacije igrača koji su stasali u BiH, a afirmaciju doživjeli u Hrvatskoj.
U nogometu je ta povezanost još očitija i povijesno neizbrisiva. Svojedobna izjava Zlatka Dalića da je Luka Sučić iz Bosne i Hercegovine “budućnost Hrvatske” otvorila je cijeli niz pitanja o identitetu, pripadnosti i izborima Hrvata u drugoj zemlji. Sučić je rođen u Bugojnu, odrastao u Livnu, a bez dvojbe se odlučio za Hrvatsku, iako je interes pokazivao i Nogometni savez Bosne i Hercegovine. Njegov bratić Petar također je dio hrvatske reprezentativne budućnosti.
Puno takvih primjera
Takvih primjera je bezbroj. Već na početku samostalne Hrvatske nositelji reprezentacije bili su Niko i Robert Kovač, Livnjaci rođeni u Berlinu. Josip Šimunić, rođen u Canberri, ali s korijenima iz Fojnice, bio je jedan od ključnih braniča “vatrenih”. Potom su došli Ivan Klasnić, Mladen Petrić i Ivan Rakitić, svi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, svi s mogućnošću izbora, svi s odlukom u korist Hrvatske.
Njihovi tragovi su neizbrisivi: Petrićev gol Englezima na Wembleyju, Klasnićevi pogoci na Euru 2008., Rakitićevi hladnokrvni jedanaesterci u Rusiji. Na Svjetskom prvenstvu u Kataru broncu su nosili Dejan Lovren, Mateo Kovačić, Ante Budimir, Mario Pašalić, Josip Šutalo i Luka Sučić, sve ljudi rođeni u BiH ili duboko vezani uz nju.
Popis ide dalje, gotovo do granica nevjerice: Šuker, Boban, Soldo, Mandžukić, Srna, Ćorluka, Jedvaj, Barišić… Dok se nabrajaju imena, postaje jasno da bez Bosne i Hercegovine hrvatski nogomet ne bi bio ono što jest. Ni košarka nije iznimka. Bojan Bogdanović, Franjo Arapović, Stanko Barać, Dragan Bender, Josip Bilinovac – svi su odrasli ili vuku korijene iz Bosne i Hercegovine. Njihovi putevi svjedoče o talentu koji se formira u teškim uvjetima, ali sazrijeva na velikoj sceni.
Povijest zajedno ispisana
U tenisu, sportu koji traži individualnu snagu i stabilnost, najpoznatiji primjer je Marin Čilić iz Međugorja, osvajač US Opena i jedan od ključnih ljudi hrvatskih Davis Cup trofeja. Njegov uspjeh nije iznimka, nego vrhunac procesa u kojem BiH kontinuirano proizvodi vrhunske sportaše.
Je li Hrvatska sportski moćna zahvaljujući susjedima? Odgovor je jednostavan, ali politički i društveno često neugodan. Hrvatska je sportski moćna i zahvaljujući hrvatskim sportašima iz Bosne i Hercegovine. Ne umjesto sebe, ne nauštrb drugih. Zapravo je to tako zato što je povijest ispisana zajednički.
Ovdje nije riječ o “posuđivanju” talenata, nego o jedinstvenom prostoru identiteta, migracija, obitelji i sporta. O ljudima koji su birali Hrvatsku jer su je osjećali svojom, bez obzira gdje su rođeni. U tom smislu, Bosna i Hercegovina nije periferija hrvatskog sporta. Ona je njegov temeljni dio. I što prije to priznamo bez zadrške, to ćemo jasnije razumjeti zašto se to događa.
