LIVNO NIJE KASABICA PROBLEM SU ONI KOJI GA TAKVIM NAZIVAJU
Livno ne ponižavaju oni koji su iz njega otišli, nego oni koji su ostali, a godinama ga nazivaju kasabicom dok istovremeno izbjegavaju odgovornost za ono što se s njim događa.
Postalo je gotovo pravilo: čim netko želi ispasti pametan, Livno nazove kasabicom. I to ne rade stranci. Ne rade oni koji Livno ne poznaju. To rade pojedini Livnjaci. Zašto?
Zašto netko vlastiti grad naziva kasabicom? Što time zapravo govori o Livnu ili o sebi?
Nije problem kritika. Kritika je potrebna. Problem je omalovažavanje. Problem je kada se vlastiti grad i vlastiti narod prikazuju kao bezvrijedni. To nije hrabrost. To je kompleks.
Kad malo zagrebeš ispod takvih tekstova, vidiš da ih ne pišu ljudi koji su nešto stvorili, nego oni koji su nešto izgubili: privilegije, utjecaj ili dodir sa stvarnošću.
Najlakše je pljuvati po Livnu. Najteže je nešto napraviti za Livno. Nema koristi zauzimati pozu „velikog društvenog kritičara“ i vrijeđati sve što hoda i što je hodalo livanjskim Korzom. Ako nisi spreman raditi za zajednicu, nemaš pravo ni docirati zajednici.
A posebno nemaš pravo Livno nazivati kasabicom zato što slavi Uskrs. Uskrs se u Livnu slavio stoljećima. Slavio se i onda kada se zbog vjere zatvaralo. Slavio se i onda kada se zbog vjere ubijalo. Slavi se i danas. Razlika je samo u jednom: danas nas je manje. Iz gotovo svake kuće netko je otišao. To nije slučajno. To nije sudbina. To je posljedica.
Zato je pravo pitanje: tko je upravljao Livnom kada je počelo iseljavanje? I zašto o tome danas mnogi šute? Danas je lako vikati „uhljebi“, „vlast“, „obitelji moći“. Ali gdje su rješenja? Gdje su prijedlozi? Gdje je odgovornost? Lakše je pisati nego raditi.
Ne tako davno sela su odzvanjala dječjom grajom. Valjala su se jaja. Kuće su bile pune ljudi. Danas su mnoga sela tiha. Djeca rastu po Njemačkoj, Austriji i Irskoj. To nije folklor. To je alarm. Narod koji se više ne zna šaliti na vlastiti račun polako nestaje. A još je opasnije kada narod počne negirati državu u kojoj živi. Jednom rečenicom se kaže: „jedna trećina se plasirala na Svjetsko prvenstvo, dvije trećine nisu“.
Ali putovnica se uredno nosi u džepu. Granica se uredno prelazi. Prava se uredno koriste. Vrijeme je da prestanemo sjediti na dvije stolice. Ne možemo istovremeno negirati državu i koristiti njezine prednosti. Ne možemo se pozivati na Boga, a koristiti Njegovo ime za političke poruke. Ne možemo stalno raspravljati o zastavama dok nam sela ostaju prazna. Najveću štetu Livnu ne čine protivnici Livna. Najveću štetu Livnu čine oni koji ga omalovažavaju.
Naši stari nisu čekali vlast. Davne 1971. godine okupili su se kod mog oca i sami doveli vodu u selo. To se zove odgovornost. To se zove zajedništvo. To se zove Livno. Danas mnogi čekaju da netko drugi riješi njihove probleme. Narodu je Bog dao oči. Narod vidi puste ulice. Narod vidi zarasle njive. Narod vidi ugašena ognjišta. I narod vidi tko poziva na rad, a tko poziva na sukobe.
Pozivati narod u rat nije politika. To je moralni slom. U ratu uvijek stradaju nevini. Zato je vrijeme da prestanemo dijeliti ljude na „normalne“ i „one druge“. Nitko nema pravo na takve podjele.
Livno nije kasabica. Kasabicom ga uporno žele prikazati oni koji godinama sjede u istim foteljama, raspolažu istim polugama moći i proizvode iste rezultate prazna sela, prazne ulice i prazna obećanja. Još je glasniji njihov prateći zbor anonimnih komentatora i samozvanih portalskih mudraca koji svaki pokušaj ozbiljnog razgovora pretvaraju u podcjenjivanje vlastitog grada i vlastitog naroda.
Najlakše je iz udobnosti tipkovnice proglašavati Livno bezvrijednim. Najlakše je širiti defetizam i glumiti moralnu veličinu bez ikakve odgovornosti. Ali to nije kritika. To je bijeg od odgovornosti.
Istina je jednostavna: Livno ne slabi zato što ga netko izvana napada. Livno slabi zato što ga iznutra potkopavaju oni koji su trebali preuzeti odgovornost, a nisu. Oni koji su trebali voditi, a nisu. Oni koji su trebali graditi, a bavili su se podjelama, simbolima i prošlošću dok su ljudi odlazili.
Vrijeme je da se to jasno kaže: Livno neće nestati zbog onih koji su otišli trbuhom za kruhom. Livno može nestati samo ako ga nastave voditi isti koji ga godinama objašnjavaju umjesto da ga razvijaju i ako im u tome i dalje budu pomagali oni koji vlastiti grad nazivaju kasabicom.
Tko Livno poštuje, taj ga gradi. Tko ga omalovažava, taj ga napušta čak i ako u njemu još uvijek živi.
Želimir Čečura
