Klubovi su mu ostali dužni, pa se vratio u rodnu Vojvodinu gde i danas živi izuzetno teško i skromno. Navijači Hajduka ga nikada nisu zaboravili, pa su više puta prikupljali novac kako bi mu pomogli.
U splitskom Hajduku ga nikada nisu zaboravili, ali većina ostalih klubova bi voljela da se ime Ivana Budinčevića uopće ne spominje. Budinčević je postao prvak Jugoslavije u sezoni 1978/1979 kada je bio golman Hajduka, ali nikada od nogometa nije zaradio dovoljno novca ili mu taj novac nikada nije isplaćen.
Klubovi su mu ostali dužni, pa se vratio u rodnu Vojvodinu gde i danas živi izuzetno teško i skromno. Navijači Hajduka ga nikada nisu zaboravili, pa su više puta prikupljali novac kako bi mu pomogli.
– Eto, nakon što sam bio profesionalni nogometaš, trgovački putnik, nakon što sam radio u free shopovima, konobario, trenirao golmane u subotičkom klubu Bačka, u kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika doslovno kao najamna radna snaga. Nemam zdravstveno osiguranje, više se i ne javljam na Zavod za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Uzalud mi je – ispričao je jednom Budinčević.
– Sve što čujete o meni je istina. Svi su me zaboravili, a ja skoro gladujem! Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. S tim da odmah moram reći da je to socijalno, a ne nikakvo nacionalno pitanje. Zbog toga što sam Hrvat mene ni u najgorim danima rata ovdje nije nitko ni krivo pogledao, a kamoli da su mi činili bilo kakve neugodnosti. Ne! Supruga Ruža i ja smo godinama nezaposleni, pokušavamo sve nebismo li se negdje zaposlili, radili bismo bilo što samo da zaradimo za kruh, jedini prihod koji imamo je mirovina moje punice Marije koja iznosi 140 eura mjesečno. Od toga živimo nas troje, zasad bez ikakvih izgleda da se to stanje popravi. Čekam proljeće da bih zaradio koji dinar. Ali ostario sam, teško je raditi. Boli me, i supruga se razboljela, imala infarkt, nosi dva stenta – otkrio je Hrvat rodom iz Vojvodine.
Istaknuo je da nije znao pronaći način da dođe do novca koji je zaradio tijekom profesionalne karijere.
– Mnogi klubovi ostali su mi dužni, nisam se znao izboriti za svoje. Tu ne mislim na Hajduk koji mi je sve isplatio do zadnjeg centa, ali dužni su ostali ljubljanska Olimpija i vinkovački Dinamo, današnja Cibalija. Jedni i drugi zajedno oko tadašnjih 50 tisuća njemačkih maraka. Da barem sada imam taj novaca – kazao je bivši prvak Jugoslavije.
